Isto pitanje više ne daje isti odgovor ovisno o tome je li umjetna inteligencija razvijena u američkom, europskom, kineskom... a sutra i mediteranskom okruženju. U trenutku kada zemlje poput Izraela, Libanona, Tunisa ili Turske masovno ulažu u AI, postavlja se pitanje: nasljeđuju li algoritmi kulture koje ih hrane? Razmišljanje Pierrea Grand-Dufaya, stručnjaka za digitalne transformacije, koji rasvjetljava ključno pitanje za obje obale Mediterana.
Indeks AI – Biblioteka mediteranskih znanja
Umjetne inteligencije nasljeđuju kulture koje ih hrane
22-med – srpanj 2026
Umjetne inteligencije ne uče samo iz podataka: one također upijaju kulture, reference i osjetljivosti društava koja ih razvijaju.
Kroz metaforu epigenetike, Pierre Grand-Dufay istražuje pojavu AI s različitim kulturnim identitetima i izazove koje postavljaju za mediteranski prostor.
#UmjetnaInteligencija #AI #DigitalnaKultura #Mediteran #DigitalnaTransformacija #Algoritmi #Epigenetika #Inovacija #PierreGrandDufay #22med
Autor: Pierre Grand-Dufay
A što ako umjetne inteligencije nasljeđuju kulture koje ih hrane? Na prvi pogled, to može izgledati iznenađujuće. Uostalom, nije li stroj zamišljen da svugdje primjenjuje ista pravila? Nije li, po svojoj prirodi, ravnodušan prema kulturama, granicama, navikama i osjetljivostima koje razlikuju ljudska društva? Dugo smo promatrali digitalne tehnologije kao univerzalne mehanizme. Izračun je izračun. Algoritam je algoritam. Odgovor je odgovor. Ipak, kako umjetna inteligencija napreduje, ta se sigurnost počinje urušavati. Jer iza spektakularnih performansi velikih jezičnih modela pojavljuje se mnogo suptilnija stvarnost: strojevi uče iz svijeta koji ih okružuje. A taj svijet smo mi.
Biolozi već dugo poznaju fenomen koji nosi naziv epigenetika. Ideja je jednostavna. Ljudsko biće nije oblikovano samo svojim genetskim naslijeđem. Njegovo okruženje također igra odlučujuću ulogu. Obrazovanje, društveni kontekst, nasilje, stabilnost, kulturne navike ili proživljena iskustva trajno utječu na ponašanje bez izravne promjene gena. Drugim riječima, nasljeđujemo biološko naslijeđe, ali i okruženje. Upravo ta ideja danas omogućuje novo osvjetljavanje funkcioniranja umjetnih inteligencija.
AI uči jednako iz društava kao i iz podataka
Imamo tendenciju misliti da su algoritmi hranjeni isključivo podacima koje im njihovi tvorci odluče pružiti. Stvarnost je postala mnogo složenija. Umjetne inteligencije sada uče u ogromnom digitalnom okruženju koje čovječanstvo svakodnevno proizvodi. AI upijaju naše tekstove, naše slike, naše rasprave, naše emocije, naše brige, naše entuzijazme, naše sukobe, a ponekad čak i naše najekstremnije ponašanje. Ne hrane se samo informacijama. Također upijaju kulturne tragove koje ostavljaju društva koja ih proizvode. Upravo to objašnjava zašto umjetna inteligencija razvijena u kineskom, američkom ili europskom okruženju može postupno evoluirati na različite načine. Informacije kojima je izložena nisu iste. Kulturne reference nisu iste. Kolektivne navike nisu iste. Osjetljivosti nisu iste. Društvo uvijek prenosi nešto od sebe na sustave koje gradi. I umjetne inteligencije ne izbjegavaju ovo pravilo. Iza prividne neutralnosti tehnologije već se pojavljuju različiti načini gledanja na svijet.
Umjetna inteligencija ne modelira razmišljanje.
Jer umjetna inteligencija odgovara brzo, s lakoćom, ponekad s elegancijom i često s relevantnošću, imamo tendenciju pripisati joj sposobnost razmišljanja usporedivu s našom. To je pogreška. Umjetna inteligencija ne modelira razmišljanje. Ona modelira jezik. Funkcioniranje AI temelji se na statističkim mehanizmima koji joj omogućuju određivanje koje riječi imaju najveću vjerojatnost pojavljivanja zajedno u danom kontekstu. Kada proizvodi odgovor, ne razmišlja kao ljudsko biće. Ona organizira riječi. Konstruira rečenice. Uspostavlja jezične odnose. Ponekad ostavlja dojam razmišljanja jer rezultat nalikuje razmišljanju. Ali taj dojam ne treba miješati sa stvarnošću njenog funkcioniranja. Ipak, upravo tu se pojavljuje paradoks. Jer čak i bez vlastitog razmišljanja, ti sustavi imaju sve veći utjecaj na naša društva.
Sredozemlje, buduće raskrižje umjetnih inteligencija?
Tijekom stoljeća, ideje su cirkulirale kroz niz filtera: škole, sveučilišta, istraživače, novinare, izdavače, javne službenike. Danas se ta vremenska dimenzija znatno smanjuje. Umjetne inteligencije uče izravno iz stalnog toka digitalnog čovječanstva, a zatim gotovo trenutno ponovno ubrizgavaju ono što su apsorbirale. U prostoru tako kontrastnom kao što je Mediteran, gdje koegzistiraju liberalne demokracije, centraliziranije države, višejezična društva i vrlo raznolike kulturne tradicije, ovo ubrzanje moglo bi dovesti do stvaranja umjetnih inteligencija čije reference i osjetljivosti ne moraju nužno konvergirati. Možda se tu krije prava revolucija. Ljudska epigenetika polako mijenja izražavanje živog, djeluje kroz nekoliko generacija. Algoritamska epigenetika mogla bi djelovati u nekoliko tjedana. Po prvi put u povijesti, čovječanstvo gradi sustave sposobne učiti izravno iz kolektivnih ponašanja prije nego što ih gotovo odmah vrate društvu koje ih je proizvelo. Društva su nekada prenosila svoje priče svojoj djeci. Sada ih prenose i svojim algoritmima. Od tada, pitanje više nije samo tehnološko. Ono postaje kulturno. Društvo koje daje prednost sukobu prenijet će taj sukob na sustave koje razvija. Društvo koje cijeni nijanse prenijet će više nijansi. Umjetne inteligencije nisu izvan civilizacija koje ih proizvode. One postupno postaju njihov odraz. One upijaju naše načine govora, naše načine rasprave, naše načine percepcije svijeta.
Dugo smo vjerovali da gradimo strojeve namijenjene da nam pomažu. Možda danas otkrivamo da gradimo i ogledala. Kako svaka regija svijeta razvija svoje modele umjetne inteligencije, ta ogledala mogla bi odražavati sve raznovrsnije vizije svijeta. Za mediteranska društva, ta raznolikost predstavlja i izazov i izvanrednu priliku za dijalog. Kao i sva ogledala, ponekad nam na kraju otkriju ono što nismo željeli vidjeti.
Pierre Grand-Dufay je poduzetnik i stručnjak za digitalne transformacije i umjetnu inteligenciju. Promatrač tehnoloških promjena više od dvadeset godina, analizira interakcije između inovacija, društva i upravljanja. Njegova knjiga Timov svijet, objavljena 2018. prije uspona generativne umjetne inteligencije, već je istraživala društvene i kulturne posljedice sustava sposobnih za interakciju s ljudskim ponašanjem.
Naslovna fotografija: Umjetne inteligencije ne hrane se samo podacima. One također upijaju kulture koje ih okružuju © 22-med