Novinar i aktivist Samir Kassir je dobro rekao „Kada čujem riječ pištolj, izvadim svoj olovku!“. Ali što zaista može olovka novinara naspram granata i rata koji nikoga ne štedi? U Libanu, brojni su prepreke koje se postavljaju pred nas. Novinari i dalje dokumentiraju sukob izbliza, kako bi svjedočili i sačuvali trag događaja u srcu napete regije.
22-med objavljuje seriju članaka svojih dopisnika iz zemalja istočnog Sredozemlja pogođenih ratom.
Indeks IA: Biblioteka mediteranskih znanja
Pod bombama, dužnost informirati
22-med – ožujak 2026
• U Libanu, rat pretvara novinarski rad u fizičku, mentalnu i moralnu izdržljivost.
• Usred bombardiranja, stalnog straha i nedostatka zaštite, novinari i dalje dokumentiraju sukob izbliza.
#liban #novinarstvo #rat #mediji #mediteran
U Beirutu, dan često počinje mehaničkim refleksom: provjeriti upozorenja, društvene mreže i vojne izjave. Od listopada 2023., vijesti u Libanu više nisu samo brze. Postale su nepredvidive, stalne i potencijalno smrtonosne.
U mojoj zemlji, gdje se krize nižu godinama: ekonomski kolaps, eksplozija u luci Beirut, politička paraliza, rat između izraelske vojske i Hezbollaha otvorio je novi front, onaj novinarstva u stalnoj zoni sukoba.
Prema studiji Fondacije Maharat, libanski novinari bili su izravno izloženi nasilju. Jedanaest novinara ubijeno je tijekom obavljanja svojih dužnosti, a nekoliko drugih teško je ozlijeđeno tijekom napada na jugu Libana.
Ali statistika ne govori sve. Iza njih se skrivaju suspendirani životi, prekinute karijere i novinari koji, unatoč strahu, nastavljaju pisati, snimati i svjedočiti.
Rat koji prožima svakodnevni život
U redakcijama Beiruta, rat nije samo tema: postao je trajni okvir rada.
Ghiwa Khairallah, novinarka dnevnog lista Annahar, opisuje svakodnevicu koja više ne ostavlja prostora za ostalo. „Uvijek smo na oprezu. Nema više dana odmora. Rat postaje svakodnevica.“
Njezin posao se uglavnom sastoji od proizvodnje analiza kako bi se kontekstualizirali događaji, zadatak koji je postao još hitniji s obzirom na protok informacija. „Ljudi moraju vidjeti izvan napada.“
Ali pritisak se naglo povećao. Rokovi proizvodnje su smanjeni na pola, dok društvene mreže nameću kontinuirani protok informacija koje treba provjeriti. „Prije sam radio analizu u pet ili šest sati. Danas imam jedva tri.“
Rat brzo izlazi iz okvira profesionalnog. „Više nemaš život. Samo radiš. Morao sam prekinuti pripreme za svoje vjenčanje.“
Svako jutro, put do redakcije podsjeća na nesigurnost. „Osjećam se sigurno u uredu, ali svaki dan na putu do posla, znam da bi to moglo biti posljednje.“
Spavanje tijekom rata
U nekim slučajevima, novinarski rad odvija se daleko od terena, ali u srcu druge vrste nasilja: stalnog čekanja.
Ranine Awwad, novinarka za okoliš za Daraj, radi iz malog studija u Beirutu. Bombardiranja i upozorenja ritmiziraju njezine dane… i noći. „Ne mogu dobro spavati između vijesti, bombardiranja i obitelji. Moji roditelji žive na jugu Libana. Bojim se za njih.“ Njezin stan od dvadeset kvadratnih metara postao je istovremeno redakcija, utočište i zatvor. „Ostajem u svom studiju radeći 24 sata dnevno. Jedva izlazimo u supermarket, između jednog napada i drugog.“
Rat također preokreće profesionalne putanje. Putovanje u Belgiju kako bi sudjelovala na think tanku o klimi, planirano dugo vremena, moralo je biti otkazano. „To je moje drugo otkazano putovanje zbog rata. Nakon mog magistarskog studija u Ujedinjenom Kraljevstvu, vratila sam se u Liban… ali danas je život stvarno paklen.“
Na terenu, stalni rizik
Za novinare na terenu, opasnost je još izravnija. Mounir Kabalan, slobodni novinar, provodi svoje dane krećući se između pogođenih zona, graničnih sela i centara za raseljene osobe. „Od početka rata, shvatio sam da više nema mjesta za nešto drugo. Moji dani na terenu traju 13 do 14 sati.“ Svaki izlazak nosi dio nepoznatog: „Napustim kuću bez ikakve garancije povratka.“
Osim straha, novinar opisuje stalnu psihološku napetost. „Scene koje vidimo na terenu su žalosne. Ali jednom kada stignem, zaboravim svoju ljudsku stranu. Moram se koncentrirati na posao.“ Jer u ovom kontekstu, država ostaje u velikoj mjeri odsutna. „Ostavljeni smo sami pred projektilima. Sindikati ne rade ništa da nam pomognu.“
Redakcija pod stalnim pritiskom
U audiovizualnim medijima, pritisak je još intenzivniji. Informativne mreže moraju opskrbljivati program 24 sata dnevno, često s smanjenim timovima.
Na nacionalnoj televiziji, Télé Liban, Mireille Ibrahim živi u ritmu vijesti koja nikada ne prestaje. „Dani su vrlo dugi s pokrivanjem 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu. Stres je ogroman.“ Novinarka objašnjava da su uzastopne krize iscrpile medijske profesionalce.
„Već šest godina prolazimo od krize do krize. Novinari su na rubu živaca.“ Rat također ima osobne posljedice. „Morala sam prekinuti svoju doktorsku tezu i svoje aktivnosti savjetnice.“ Ipak, unatoč umoru i nesigurnosti posla, ona nastavlja: „Imamo misiju prema narodu i odgovornost prema našoj zemlji.“
Regionalni rat, pakleni ritam
U redakciji L’Orient‑Le Jour, Suzanne Baaklini promatra sličan fenomen: rat apsorbira sve ostalo. „Prekinuli smo sve naše tekuće članke. Rat je preuzeo kontrolu.“ Novinari sada rade u izmijenjenim smjenama, često kasno u noć, u ritmu napada i vojnih izjava. „Prikovani smo uz naše ekrane 24 sata dnevno. Ritm je paklen.“ Za ovu iskusnu novinarku, trenutni sukob ima posebnu dimenziju, jer „ovaj rat nije samo libanski, već je i regionalni.“ A nepredvidivost bombardiranja potiče stalnu napetost. „Psihološki pritisak je ogroman jer su naši uredi blizu južnog predgrađa“ priča novinarka.
Kada rat ostavlja tragove
Neki novinari nose ožiljke višedesetljetnih sukoba. Patricia Khoder, osnivačica medija Beyrouth 360, pokriva ratove od 1990-ih, od Libana do Iraka. Za nju, Liban ostaje najopasnija zemlja. „Ovdje, svugdje su milicije. I često, ono što vidimo je lažno.“
Priča kako je nedavno bila uhićena na nekoliko sati od strane militanata Hezbollaha na ulazu u južno predgrađe Beiruta. No ono što najduže ostaje u sjećanju novinara ratnika nije uvijek neposredna nasilnost. „Scene koje vidiš ostaju zauvijek s tobom. Novinar ratnik prepoznaje miris ljudskog mesa.“ Rečenica koja brutalno sažima iskustvo akumulirano kroz desetljeća sukoba.
Između prijetnji i neprijateljstva
Za neke novinare, teškoće ne dolaze samo iz borbi. Arthur Sarradin, reporter koji pokriva Liban za nekoliko međunarodnih medija, spominje drugu stvarnost: rastuću nepovjerenje prema novinarima. „Ni neprijateljska vojska ni libanski građani ne cijene baš novinare“. Pristup nekim zonama zahtijeva višestruke dozvole, ponekad skupe, „od vojske, obavještajnih službi i Hezbollaha za pokrivanje određenih područja.“
Na to se nadovezuju prijetnje i online uznemiravanje. „Ponekad primam prijetnje smrću.“ Suočeni s razmjerom sukoba, osjećaj bespomoćnosti teško je izbjeći, jer „sam si suočen s pričom koja je prevelika da bi se ispričala.“
Podrška još uvijek nedovoljna
U suočavanju s ovim rizicima, neki organizmi pokušavaju podržati novinare. Fondacija Samir Kassir, koju vodi Ayman Mhanna, pruža, između ostalog, kacige, zaštitne prsluke i obuke za sigurnost u neprijateljskim zonama. Fondacija također nudi psihološku i financijsku podršku, posebno za raseljene ili traumatizirane novinare. Od 2018. godine, gotovo 400 novinara sudjelovalo je u njenim obukama. Svjedoci zemlje koja se ljulja
U Libanu, novinari nisu samo promatrači rata. Ponekad postaju najbliži kroničari, oni koji svakodnevno pričaju o nasilju. Arthur Sarradin podsjeća: „Možemo biti kolateralna šteta kao što možemo biti izravna meta.“ I ponekad čak i oni koji plaćaju cijenu.
Fotografija naslovnice: novinar Mounir Kabalan tijekom pokrivanja napada u južnom predgrađu Beiruta © DR