Putem svojih performansa-hodanja, Ridhà Dhīb, francusko-tunisijski umjetnik, tka osjetljivu geografiju gdje se Europa povezuje s Magrebom i gdje svaka granica postaje iskustvo koje se proživljava. Njegovo djelo nije spektakl: ono se doživljava u koraku, u sporosti, u upornosti tijela koje postaje sjećanje i otpor. Boraviti na pragu, za njega, znači istovremeno poderati i ponovno sašiti, iznijeti ono što povijest briše i dati glas odsutnima.
Indeksacija: Knjižnica mediteranskih znanja
Boraviti na pragu: u tragovima Ridhà Dhība
Sana Tamzini - 22-med - 8. rujna 2025. - Pariz, Sousse, Mardin, grčko-turska granica, Sirija, Magreb, Europa
Ridhà Dhīb, Ibn Khaldoun
#umjetnost #granica #migracija #hodanje #otpor #Mediteran
Francusko-tunisijski umjetnik Ridhà Dhīb istražuje granice kroz performanse-hodanja koje povezuju Europu, Magreb i Bliski Istok.
Njegovi projekti Ex-tracés (Pariz–Mardin), Conjuring the Threshold (grčko-turska granica) i Hor-I-zons (Pariz–Sousse) transformiraju tijelo u sjećanje i živu arhivu.
Hodanje je zamišljeno kao čin otpora protiv zaborava, osjetljivo pisanje nevidljivih tragova koje ostavljaju migracije i egzili.
Boreći se na pragovima, umjetnik osuđuje nasilje granica i oduzimanje prava na slobodno kretanje.
Njegova praksa utjelovljuje politiku sporosti i čini tijelo utjelovljenim znanjem, nositeljem povijesti i kolektivnog sjećanja.
*« Povijest, u svojoj stvarnosti, je informacija o ljudskom društvu, kakvo jest. Ona nas upoznaje s političkim događajima, posebno onima vezanim uz udaljenost i naseljavanje, stacionarnost ili nomadizam. »
Ibn Khaldoun, Al-Muqaddim
Postoje umjetnici koji pomiču granice; i drugi po kojima hodaju. Ridhà Dhīb, čini se, priziva te granice. Kroz svoje performanse Conjuring the Threshold, Ex-tracés i Hor-I-zons, razvija se tjelesna gramatika prelaska. Daleko od spektakularne umjetnosti, ova hodanja angažiraju tijelo koje prolazi: tijelo koje više nije samo tijelo umjetnika, već tijelo-sjećanje, tijelo-granica, tijelo koje, svakim korakom, kopa slojeve kolektivne povijesti.
Hodati, za Dhība, znači iznijeti na površinu nevidljive slojeve svijeta u krizi. To je aktiviranje oblika unutarnjeg vida, ne kroz frontalni pogled fotografa ili slikara, već kroz sporo erodiranje tla pod nogama.
U trenutku kada stane na liniju razdvajanja, umjetnik ne prelazi: on boravi na pragu. On ga istovremeno poderi i ponovno sašije.
Ex-tracés: o hodanju kao palimpsestu
Projekt Ex-tracés (Pariz–Mardin) je prijelaz od 5 232 km, između srca Europe i rubova Sirije. Geografska linija, naravno, ali i povijesna, politička, emocionalna linija. Sam naslov sažima namjeru: radi se o radu ekstrakcije, iskopavanja, onoga što je izbrisano, a ipak opstaje.
Ovo hodanje nije samo premještanje; postaje izvedeno pisanje na svitku asfalta. Sa svakim korakom, fragmenti pripovijesti ponovno se pojavljuju, oni izbjeglica, migranata, lutalica, preživjelih. Tijelo umjetnika postaje tragatelj sjećanja. Ono ne proizvodi arhivu: ono je utjelovljena arhiva.
Ovdje se radi o palimpsestu vidljivog, gdje prošlost nije iza, već pod našim nogama. Tamo gdje se krajolik čini neutralnim, cesta, polje, granica, Dhīb otkriva nasilje prikrivanja. Njegove noge čitaju tamo gdje naši očiju zaboravljaju.
To je hodanje protiv amnezije.
Pražnjenje praga: ritual, prag i otpor
Uz Conjuring the Threshold, projekt se kondenzira, simbolizira, dramatizira. Na grčko-turskoj granici, umjetnik postavlja ritual. No, ne radi se ni o kazalištu, ni o rekonstrukciji. Radije se radi o magičnom činu unatrag, prizivanju u oba smisla te riječi: istovremeno zaštitni ritual i poziv na duhove.
Prag više nije samo mjesto. Postaje entitet. I taj entitet treba imenovati, prijeći, ponekad zagrliti, često odbaciti. U ovom ritualu, umjetnik priziva odsutne prisutnosti, nestale s granica, anonimne iz grobnica bez imena.
A onda, tu je ova gotovo apsurdna scena, koju umjetnik prepričava s osmijehom tijekom naše rasprave, pomiješana s rezignacijom. Tijekom svog prelaska mosta između Grčke i Turske, stotinu malih metara, beznačajnih naspram tisućama kilometara pređenih pješice, vojnici su mu onemogućili hodanje. Nema pješaka ovdje, proglasili su. Tijelo, odjednom, postaje nelegitimno. Nije njegova sporost ta koja smeta, već njegova suverenost. Nakon nekoliko pokušaja, čuvari ostaju nepopustljivi: morat će prijeći automobilom. Tada zaustavljaju vozilo u prolazu, tjeraju ga da uđe. Scena postaje burleskna, ali to je burleska svijeta u kojem više nije moguće prijeći prag vlastitim koracima, već samo biti prevezen, zatvoren u kutiju s motorom.
Ova pojedinost, daleko od toga da bude anegdotska, otkriva svu nasilnost politike premještanja bez tijela. Korak, taj temeljni, elementarni, arhaični gest, postaje subverzivan. Prelazak pješice više nije pravo. Prag je oduzet. Više nije tijelo koje se kreće, već tijelo koje je premješteno, deaktivirano, podložno.
Slika, ovdje tjelesna, postaje tako mjesto dijalektičkog montaže. Između, “ni ovdje, ni ondje”, gdje se povijest napinje, čvora i puca. Ne radi se o pokazivanju granice, već o tome da je učinimo osjetljivom na drugi način. Kroz sporost. Kroz pažnju. Kroz poderanost.
Performans postaje molitva, inkantacija, tihi krik. A prag, scena na kojoj se nevidljivo, ono što sprječava hodanje, što negira pravo na gestu, daje osjetiti. U ovom kazalištu stvarnog, upravo pravo na postojanje u pokretu se koleba.
Hor-I-zons: od Sjevera do Juga, povratak u rodni kraj
Uz Hor-I-zons (Pariz–Sousse), hodanje se naginje. Vraća se prema izvoru, prema Tunisu. No, ovaj povratak nije povlačenje: on je otvaranje. Riječ “horizont” ovdje se piše kao eksplozija: Hor-I-zons, “izvan” višestrukog “ja”, “zvukovi” koji odjekuju izvan jezika.
U ovoj performansi, tijelo umjetnika postaje posrednik kultura. Hoda od Pariza do Sousse, ali prije svega prelazi unutarnju kartografiju sastavljenu od korijenja, fragmentiranih sjećanja, emocionalnih pejzaža. U ovom prijelazu, postoji nešto od hodočašća bez dogme. Hodanje koje ne traži spasenje, već slušanje.
Opet, vidljivo nije ono što je dano, već ono što se gradi; ono što se odupire zaboravu neprekidno se transformirajući. Tijelo postaje slika, ne ukočena, već pokretna, uzburkana dahom povijesti.
Politika sporosti
Bitno je naglasiti vremensku dimenziju ovih performansi. Sporost je ovdje strateška. Ona odbacuje nametnuti ritam medijskih hitnosti, zahtjeva za reakcijom. Hodanje, u svojoj organskoj vremenskoj dimenziji, rekonfigurira naš način percepcije.
Nije slučajno da Ridhà Dhīb bira hodati. U hodanju postoji modalitet otpora koji podsjeća na drevna hodočašća, Gandhiove marševe, tihe procesije. Hodati znači potvrditi da tijelo misli, da je pokret sjećanje, da je svaki korak čin.
Vjerojatno bismo prepoznali u tim gestama etiku pogleda: onu koja se ne zadovoljava samo gledanjem, već se obvezuje na učiniti vidljivim. A ta vidljivost nikada nije trenutna: zahtijeva vrijeme, pažnju, krhkost.
Što tijelo zna
Ono što prolazi kroz sve performanse Ridhà Dhība je pitanje tijela. Ne radi se o performativnom tijelu u spektakularnom smislu, već o tijelu-čuvaru, tijelu svjedoku, tijelu koje zna. Ono zna jer je nosilo, apsorbiralo, upisalo u sebe boli i nade drugih.
Ovdje se ponovno nalazi središnja intuicija umjetnika: tijelo je mjesto znanja, operater mišljenja. To znanje nije kodificirano, nije racionalno. Ono je senzacija, emocionalno sjećanje, otisak.
U Conjuring the Threshold, kada umjetnik stane bosim nogama na tlo granice, ovaj jednostavan gest otvara ponor. On ne dokazuje ništa, on pokazuje da se nešto dogodilo, i da se to i dalje događa. To je epifanija tragičnog znanja.
Fragmenti za poetiku prijelaza
Za zaključak, ali ovo hodanje se ne završava, produžava se u pogledu svakoga, recimo ovo: djelo Ridhà Dhība nije djelo koje se promatra. To je djelo koje se nastanjuje. Ne gleda se, već se prelazi. Ne traži od nas da aplaudiramo, već da hodamo s njim.
To je djelo koje stoji, na koncu, između umjetnosti i politike, između rituala i svjedočanstva. Ne tvrdi ništa, ali iznosi.
Ridhà Dhīb ne pokušava predstavljati izbjeglice. On hoda s njima. Ne govori umjesto, već kroz. On je medij, u pravom smislu te riječi: onaj koji uspostavlja kontakt, koji čini vidljivim ono što je izbrisano, čujnim ono što je bilo utišano.
*Citat Ibn Khaldouna duboko rezonira s pristupom Ridhà Dhība, posebno oko hodanja, granica i sjećanja utjelovljenog u pokretu. Ističući da se povijest, prema Ibn Khaldounu, manifestira kroz ljudske pomake, ono što performansi Ridhà Dhība doslovno utjelovljuju.
Fotografija naslovne strane: Ova mozaik se sastoji od 160 fotografija proizašlih iz performansa Ex-tracés (Pariz-Mardin). Svaka slika dokumentira upis na tlo i na brajici jednog od 160 odlomaka Ženevske konvencije o statusu izbjeglica © DR
Sana Tamzini, umjetnica i kustosica izložbe. Vodila je Nacionalni centar za suvremenu umjetnost u Tunisu od 2011. do 2013. godine. Također je predsjednica Fanak Fonda za mobilnost umjetnika i kulturnih radnika