A što ako bi jednakost prava prvo prošla kroz mogućnost kretanja, rada, liječenja, biti podržan? Kroz mediteransku Europu, inicijative izmišljaju nove puteve za zajednički život. Njihova zajednička točka: učiniti društvo pristupačnijim, doslovno i figurativno, za one koji su često isključeni. Postavljaju temelje konkretne, aktivne solidarnosti, ukorijenjene u stvarnim potrebama.
Ovaj članak, o zajedničkom životu je sažetak 3 članka objavljena u 22-med, koje možete pronaći na 11 jezika korištenih na stranici.
Rad kao prilika : priča o integraciji osoba s invaliditetom : Rajmonda Basha- Albanija
Volonterski vozači za starije osobe bez automobila : Larisa Daugul- Slovenija
El Amel želi učiniti Alžir kompatibilnijim s invaliditetom : Tarik Hafid - Alžir
Daleko od velikih govora, velikih teorija, ponekad je to jednostavna vožnja, rampu postavljenu na pločniku, ugovor o radu koji sve mijenja. Tamo gdje su temeljna prava ugrožena fizičkim, društvenim ili simboličnim preprekama, neke asocijacije, građanske ili institucionalne strukture nastoje smanjiti razlike. Zajednički život, to je također: učiniti pravila igre pravednijima, a okruženja humanijima.
Solidarnost koja se gradi odozdo
U mnogim slučajevima, odgovor ne dolazi odozgo. Ili ne samo. U osnovi brojnih projekata koji preoblikuju svakodnevicu ranjivih osoba, nalaze se građani, udruge ili kolektivi koji polaze od stvarnosti, nedostatka, mrtvog kuta. To je slučaj s Markom Zevnikom, koji je u Sloveniji pokrenuo projekt Sopotniki nakon što je izmjerio izolaciju svojih starijih susjeda u selu slabo povezanom javnim prijevozom. Ono što je isprva bila samo neformalna pomoć postalo je strukturirana organizacija koja mobilizira više od 300 volontera u 19 gradova zemlje.
Osim vožnji, Sopotniki je stvorio pravi lokalni ekosustav, s uključenjem općina, restorana i kulturnih centara. „Nismo željeli stvoriti centralizirani pozivni centar, već biti prisutni lokalno“, objašnjava Zevnik. Koordinacija se odvija na razini svakog grada, s posebnom pažnjom na neformalne potrebe: kulturni izleti, prijateljski susreti, trenuci povezivanja. Vožnje postaju prostori susreta, automobili mjesta zajedničkih priča. To nije samo usluga, to je društvena mreža u pokretu.
Kada grad postane prepreka
Ali ne događa se sve u udaljenim ruralnim područjima. U samom srcu gradova, nevidljivost poprima druge oblike. U Alžiru, to je javni prostor koji odbacuje, blokira, čini život nemogućim osobama s ograničenom pokretljivošću. Invalidska kolica blokirana, pločnici zatrpani, toaleti nedostupni: svakodnevica može brzo postati poligon prepreka, ponekad opasnih, često ponižavajućih. „Treba razumjeti da pristupačnost jača dostojanstvo“, naglašava Hazia Rezig, predsjednica udruge El Amel, koja se više od trideset godina bori za grad pristupačan svima.
U popularnoj četvrti Bab el Oued, ova udruga je, ne bez poteškoća, osigurala postavljanje rampi i prilagođenih oznaka. Konkretnog napretka, iako ograničenog, ali koji ima vrijednost postojanja i mogućnosti širenja u druge općine. Jer pristupačnost, ovdje, nije privilegija: to je pravo, zapisano u zakonu od 2002. godine, ali rijetko primjenjivano. A kako bi osvijestili hitnost, El Amel organizira simulacije: „Osobe s punom pokretljivošću koje pređu 500 metara u invalidskim kolicima izlaze s povrijeđenim rukama. Ali neki izlaze transformirani“, priča Abdelghani Kayouche.
Udruga također djeluje na školskom frontu, prilagođavajući sanitarne čvorove u tri ustanove u Bab el Oued. Projekt financiran od strane privatnih aktera, dokaz da se mobilizacija može proširiti izvan kruga aktivista. I ovdje je cilj otvoriti školu svima, bez uvjeta. „Ići u toalet u invalidskim kolicima, to je banalan čin za neke, svakodnevna prepreka za druge“, podsjeća Rezig. Logistički detalj? Ne: temeljni simbol onoga što omogućuje – ili ne – zajednički život.
Zap employment and recognition: a lever for inclusion
Drugo odlučujuće područje za stvarnu jednakost je rad. U Albaniji, vlasti su započele preokret s zakonom koji stupa na snagu početkom 2024. godine, obvezujući tvrtke da zapošljavaju kvotu osoba s invaliditetom. Ako to ne učine, moraju doprinijeti javnom fondu. Iza ove poticajne mjere stoji uvid: stopa zapošljavanja osoba s invaliditetom ostaje dramatično niska. U 2023. godini, tri puta više njih tražilo je posao nego u 2022. godini.
Zakonski tekst nameće javnim i privatnim institucijama da slijede pravilo proporcionalnosti. No uspjeh ove politike ne ovisi samo o brojkama. Ovisi i o promjeni pogleda. „Mnoge tvrtke još uvijek ne razumiju vrijednost koju ovi različiti zaposlenici mogu donijeti“, žali se jedan akter iz sektora. Stoga je važnost partnerstva s specijaliziranim udrugama, koje prate kandidate i senzibiliziraju poslodavce.
Svjedočanstva prikupljena na terenu pokazuju da kada se pruži prilika, ona se često pretvara. Ema, koju je zaposlila talijanska tvrtka smještena u Tirani, priča: „Osjećam se jako dobro, poštuju me. Moja tvrtka surađivala je s Udrugom tetraplegičara kako bi zaposlila dvoje ljudi, uključujući mene“. Kelvi, pak, zaposlen je u zdravstvenoj službi u Fieru: „To što sam drugačiji nije mi spriječilo da napredujem“. Iskustva koja vraćaju povjerenje i pokazuju da je inkluzija moguća kada je podržana – pravno, ekonomski, ljudski.
Promijeniti norme, ne ljude
Ono što ove inicijative pričaju, svaka na svoj način, jest ista volja da sruše zidove – ponekad nevidljive – koji razdvajaju, izoliraju, isključuju. Pravi društveni napredak ne sastoji se u integraciji na margini „posebnih“ javnosti, već u transformaciji struktura koje otežavaju njihov svakodnevni život. Bilo da se radi o ruralnim ili urbanim sredinama, u administraciji, prijevozu, obrazovanju ili svijetu rada, radi se manje o „življenju s invaliditetom“ nego o promišljanju društvenih odnosa, prava, prostora na drugačiji način.
Ne radi se o modeliranju ovih primjera ili njihovom idealiziranju. Svaki od njih se suočava s ograničenjima, otporima, sporostima. No svaki od njih dokazuje da je moguće djelovati, lokalno, na temelju konkretnih potreba, i razvijati društvo kapilarno. Ne dodajući mjere na margini, već mijenjajući normu kako bi postala stvarno inkluzivna.
Ukratko, oblikuje se društvo koje je pristupačnije. Ne lakše, već pravednije. Društvo koje odbija smatrati neka tijela anomalijama, neke godine teretima, neke razlike problemima koje treba riješiti. Zajednički život, to nije samo suživot. To je osigurati da svatko ima svoje mjesto, bez uvjeta ili iznimaka.
Fotografija s naslovne strane: Program postavljanja rampi i nagiba realiziran je u glavnim ulicama Bab el Oued @A.Kayouche