U Maroku, nedostatak vode utječe na poljoprivredu, ali i uzgoj stoke. Troškovi crvenog mesa rastu, a zemlja, nekad samodostatna u proizvodnji, sada je prisiljena uvoziti iz inozemstva. U ovoj situaciji, ističe se jedna govedarska rasa. Uzgaja se isključivo u planinskom području Oulmès-Zaer i prirodno je otporna na sušu. To je izvor inspiracije koji marokanska vlada nastoji sačuvati i razvijati.
Imaju obrise očiju blijedožute boje, mahagonijsku haljinu koja se lagano zatamnjuje na leđima, lijepe rogove u luku i bijeli njušak... Kada silaze s planina povodom događaja poput Međunarodnog sajma poljoprivrede u Maroku, koji se održavao sredinom travnja u Meknesu, krave iz Oulmès-Zaera ističu se svojim izgledom kao i pedigreom. Isključivo porijeklom iz ovog područja Srednjeg Atlasa, u unutrašnjosti glavnog grada Rabata, danas predstavljaju posljednju 100% marokansku pasminu na teritoriju.
Pasmina koja se vrlo dobro odupire bolestima i prilagođava suši
“To je vrsta koja ima izvanredno i vrlo cijenjeno meso… A njezino mlijeko ima jednu od najviših razina masnoće na svijetu, kao i visok sadržaj proteina”, objašnjava Ahmed Aïttaleb, veterinar po struci s Poljoprivrednog i veterinarskog instituta Hassan II u Rabatu, i direktor nedavno osnovane Marokanske federacije uzgajivača goveda Oulmès-Zaer (FMERBOZ). To je također rasa koja vrlo dobro odolijeva bolestima i potpuno se prilagođava suši… Vrsta goveda-akordeon, kako bismo mogli reći”.
Danas se ta kvaliteta i prilagodba postavljaju kao primjer. Maroko već nekoliko godina ima problema s osiguravanjem nacionalne proizvodnje crvenog mesa, koje je do sada činilo njegovu reputaciju u cijeloj Sjevernoj Africi. Prema Ministarstvu poljoprivrede, nacionalna stada su u opadanju, za 2% ove godine kod ovaca u usporedbi s prošlom godinom, i za 4% kod koza. Što se tiče goveda, ako govorimo samo o proizvodnji mesa, godišnje se uvozi 40 000 teladi iz Europe za uzgoj.
Rasa koja može osigurati samodostatnost Maroka
Suša je jedan od glavnih faktora objašnjenja. Nedostatak vode već šestu godinu zaredom rezultira gubicima u proizvodnji stočne hrane. Uvoz hrane za životinje postaje neophodan, povećavajući troškove proizvodnje za uzgajivača i troškove kupnje za potrošača na kraju lanca. Čak ni krave iz Oulmès-Zaera same ne izbjegavaju ovu situaciju. "U posljednjih šest godina, broj grla namijenjenih proizvodnji mlijeka i mesa znatno je smanjen," ističe Ahmed Aïttaleb. "Od 15.000 grla 2004. godine, danas smo pali na 5.000."
Ova lokalna i rustična pasmina ipak je puna potencijala za osiguranje samodostatnosti u mesu kraljevstva. Samo konzumira resurse prisutne na visoravni Zaer na kojoj slobodno živi, u skladu s lokalnim ekosustavima. Od prošlog studenog, predmet je programskog ugovora s vladom radi očuvanja i razvoja.
Nagrada za najbolju lokalnu rasu krave
«Cilj je postići 15 000 glava do 2030., naglašava Ahmed Aïttaleb. Također se provode studije kako bi se označilo njegovo meso, istražili su i njegovi derivati poput mlijeka i smena***…» I zašto ne, u srednjoročnom razdoblju, prema istom stručnjaku koji je počeo zanimati se za ovu pasminu tijekom svojih studija, proširiti uzgoj ove vrste na druge regije. Pogotovo ako te regije posjeduju planinske šume i slične pastirske tradicije...
Dok čekaju, ove krave, junice i bikovi s planinskih područja dolaze predstaviti svoje kvalitete na natjecanjima i izložbama... Upravo je jedna od njih, u Meknesu, dobila nagradu za najbolju kravu lokalne pasmine, koju je dodijelio marokanski ministar poljoprivrede.
Njegov vlasnik, Mohamed Jeddoubi, najmlađi je uzgajivač u FMERBOZ-u. Za Ahmeda Aïttaleba, on već predstavlja budućnost... Budućnost federacije, tek osnovane 2019. godine, ali i obnovu pasmine Oulmès-Zaer u zemlji.