Pod jakom kišom, Libanci su se okupili u tisućama kako bi dočekali Papu Leona XIV. U zemlji koja je pretrpjela rane, njegova posjeta izazvala je rijetku scenu: kršćani, suniti, šiiti, druzici i Židovi okupljeni na istim trotoarima, od uličica južnog predgrađa do visina Annaye. Kratak trenutak nacionalnog jedinstva, krhak, ali stvaran, koji Libanu vraća dah za koji je mislio da je izgubljen.
Indeks IA: Biblioteka mediteranskih znanja
Posjeta Leona XIV ruši zidove: kršćani i muslimani ujedinjeni
22-med – prosinac 2025
• Posjeta pape Leona XIV izaziva u Libanu rijetku scenu jedinstva među kršćanima, sunitima, šiitima, druzicima i Židovima.
• U Annayi kao i u Beirutu, narodni entuzijazam otkriva krhku, ali živu koegzistenciju.
#liban #religija #koegzistencija #mediteran #dijalog #mir #interreligijski
Kiša koja se lijepila za odjeću i natapala zastave nije odvratila Libance. U nedjelju navečer i ponedjeljak ujutro, tisuće kršćana, sunita, šiita, druzica i Židova okupilo se uz ceste, na balkonima, ispred samostana ili u blizini najosjetljivijih četvrti, kako bi pozdravili prolazak Pape Leona XIV. Ne kao vođu katolika, već kao hodočasnika koji je došao ponovno dati zajednički dah zemlji koja se muči s disanjem.
Papamobil koji prelazi nevidljive granice
Kada je povorka napustila zračnu luku kako bi se uputila prema predsjedničkoj palači u Baabdi, prvo se nametnuo zvuk: ovacije, koje su odjekivale od centra Beiruta do južnog predgrađa, uporišta Hezbollaha, put koji se prije nekoliko godina smatrao nezamislivim za papu.
Uz zvuk sirena, vojne eskorte i 21 pucanj iz topa, Libanci su tu... zajedno.
„Došla sam dokazati da je libanonski narod ujedinjen unatoč svemu“, izjavila je Batoul, mlada šiita iz južnog predgrađa Beiruta, stojeći pod kišobranom na putu do zračne luke. „Daleko od svih podjela, želimo biti ujedinjeni i želimo da blagoslovi našu zemlju. Nadam se da njegova posjeta označava kraj strahota u našoj zemlji.“
Iza nje, izviđači Mehdi (šiitski izviđači Hezbollaha) mašu libanonskim zastavama kao i zastavama Hezbollaha, čekajući prolazak papamobila. Izraelske pucnjeve iz prethodnog tjedna nisu raspršili masu. Ni strahovi. „Danas, samo želimo mir“, šapnuo je muškarac u četrdesetima, s gustim bradom i crno-bijelim keffiyehom.
Annaya: zajednička vjera, iznad pripadnosti
Sljedećeg jutra, u Annayi, u samostanu svetog Charbela, mjeri se ovo ponovno pronađeno jedinstvo. Annaya daleko nadilazi svoj maronitski identitet. Tijekom godina, mjesto je postalo stvarno transverzalni duhovni prostor. Šiitske, sunitske, druzijske ili čak nevjerničke obitelji dolaze se moliti, paliti svijeće, ostavljati ex-voto ili zahvaljivati za ozdravljenje koje se pripisuje posredovanju Charbela. Ugled sveca transformirao je samostan u mjesto zajedničke vjere.
Ovdje, križevi i islamski šalovi prirodno koegzistiraju, bez protokola ili simboličnih granica. Annaya je tako postala jedno od rijetkih prostora u zemlji gdje entuzijazam okuplja više nego što dijeli. Zvučnici ispuštaju himne, zvona odjekuju, ali prije svega, može se vidjeti desetine žena u maramama, sunita koji drže krunicu, kršćanskih obitelji koje drže sliku maronitskog sveca.
„Sveti Charbel je kao otac za mene“, kaže Kawakeb, šiita iz Baalbeka. „Vjerujem u njegova čuda. A dolazak pape danas, unatoč svemu što zemlja prolazi, to je kao da smo dobili dah svježeg zraka“.
Papa polako napreduje uz uzbrdicu, pozdravljajući mnoštvo koje baca rižu, maše zastavama Vatikana ili Libana. „Svi idu u Rim da vide papu, ali on je došao kod nas“, šapne Jocelyne Abi Rizk, 60-godišnja kršćanka iz Metna, emotivna do suza. „To je najveće blagoslov. I možda posljednja prilika za Liban“.
Ovdje se također riječi izgovorene u proteklim danima dobivaju novu dimenziju.
„Postoje riječi izvanredne dubine koje je izgovorio Papa i šef države... ali Libanci počinju razumjeti te riječi prema mentalnom habitusu prošlosti, ne shvaćajući ih u njihovoj primjenjivosti. Potrebna nam je duboka revizija naših političkih ponašanja“ tvrdi profesor Antoine Messarra, nositelj UNESCO-ove katedre za komparativne studije religija, posredovanje i dijalog na Sveučilištu Svetog Josipa u Beirutu.
Na ulicama: krhak, ali zajednički nadahnuće
U centru grada, na Trgu mučenika, simbolu nacionalnog sjećanja, pripreme za međureligijski susret već okupljaju predstavnike 18 vjerskih zajednica u zemlji. No, prije službenika, anonimni daju ton. Charbel Salameh, 44-godišnjak, došao je sa svojom djecom, sažima ovo rasprostranjeno osjećanje:
„Moramo se ujediniti. Papa je to shvatio. Odgovorni su to shvatili. Mi, Libanci, moramo to prihvatiti.“ Govori polako, kao da se želi uvjeriti. „To je naš jedini put za preživljavanje.“
Uz njega, žena muslimanka mu odgovara: „Danas više nismo kršćani ili muslimani. Samo smo Libanci, okupljeni da kažemo da nam je dosta.“
U Beirutu, u kafićima u Hamri, trgovinama u Achrafiehu ili u uličicama južnog predgrađa, ista priča se ponavlja. Posjeta pape, suočena s zemljom razorenom šest godina ekonomskog kolapsa, masovnom imigracijom iz Sirije i Palestine i ponovnim bombardiranjima, doživljava se kao trenutak kada ponovno zajedno dišemo.
Politički govor... ali prije svega ljudski
U palači Baabda, Leon XIV susreće Josepha Aouna, kršćanskog predsjednika zemlje koja je postala uglavnom muslimanska. Slike su svečane: himne, crveni tepih, kruh i voda koje nude dvoje djece u tradicionalnoj odjeći, 400 odabranih gostiju. No, riječi pape su ostavile trag: „Mir nije riječ, već poziv.“
Nije to geopolitički govor. Nije to osuda. Nije to usklađivanje. Leon XIV naglašava hrabrost onih koji ostaju, onih koji nisu emigrirali, onih koji i dalje vjeruju „da je pomireni Liban moguć“.
Predsjednik Libanske Republike, Joseph Aoun, odgovara mu: „Očuvanje Libana, jedinstvenog modela koegzistencije, je dužnost za čovječanstvo.“
Rečenica koja snažno odjekuje u zemlji gdje se već desetljećima ne objavljuju statistike o vjerskim zajednicama jer je tema eksplozivna.
„Mi smo suprotno od trenutnih zbivanja u svijetu... Moramo ojačati našu imunost, a posebno preispitati naše političke ponašanja. Mi smo, mi, krivi za ono što se dogodilo Libanu.“ žali profesor Messarra
Na terenu: bratstvo prije politike
Snažna slika dana ostaje ona papinske povorke koja prolazi južnim predgrađem Beiruta, samo tjedan dana nakon izraelskog napada koji je ubio vođu Hezbollaha. Scena koja se činila nezamislivom prije nekoliko mjeseci: šiitska masa aplaudira američkom papi, dok kršćani mašu libanonskom zastavom uz njih. Na balkonima, žene u maramama snimaju papamobil; u uličicama, muslimanska djeca mašu zastavama Vatikana; na trotoarima, maronitski svećenici stoje blizu šiitskih obitelji. Između Rima i Beiruta, veze ne nastaju iz protokola. Dolaze izdaleka. Jako daleko. I na ovaj dan povijesne posjete, postaju vidljivije nego ikad.
„To je Liban. Ne ono što vidimo na vijestima“, kaže mladić iz kvarta, s osmijehom na licu.
Jedan trenutak, ali i podsjetnik
Posjeta Leona XIV ne briše izraelska bombardiranja, ekonomsku krizu, političke podjele, niti demografsku hemoragiju.
Ali tijekom 48 sati, Libanci su doživjeli iskustvo koje podsjeća zašto ova zemlja fascinira svijet: ova krhka, kaotična, ali stvarna koegzistencija.
„Nijedna strana zemlja više ne želi izravno intervenirati u Liban... Sada se moramo osloniti na sebe. Liban ima izvanrednu priliku da konačno počne računati na sebe i da se suoči s vlastitom kritikom“ zaključuje profesor Messarra.
Papa to nije izravno rekao, ali njegova poruka je jasna: Liban nije osuđen. Umoran je. I preživjet će samo ujedinjen. Na ulicama, iznad slogana i kiše, Libanci su zajedno odgovorili prisutnošću. Kao da su, prvi put nakon dugo vremena, odlučili da vjera, domovina i budućnost ne pripadaju samo jednoj zajednici, već svima.
