Znate li da više od 95 % međunarodnih komunikacija i prijenosa podataka ovisi o mrežama svjetskih podmorskih kabela? Na prvi pogled, to može izgledati kao mala zanimljivost: kakva znatiželja! - najnaprednija i revolucionarna tehnologija našeg doba nije temeljena na satelitima, već se proteže duž morskog dna (zašto uvijek modernost povezujemo s prostorom?). No, ako odvojimo vrijeme da razmislimo o aspektima života koji ovise o ovoj tehnologiji — financije, diplomacija, sigurnost, međunarodna suradnja — njezina kritična važnost postaje jasna.
Ada Ferraresi
Ovaj članak je dio istraživačkog programa Deepmed/ERC (European Research Council) pod vodstvom Lina Camprubíja s Sveučilišta u Sevilli.
U današnjem napetom geopolitičkom klimatu, prekidi kabela sve više se pripisuju sabotažnim djelima. U 2022. godini, na primjer, globalna mreža oslabjela je uslijed namjernih prekida podmorskih kabela na jugu Francuske – Marseille je svjetski čvorište podmorskih podataka. Nakon toga uslijedile su optužbe za rusku sabotažu. Ranljivost ove podmorske infrastrukture izaziva uzbunu među vladama, tvrtkama i medijima. Kao što ističe članak u The Guardianu, ove sumnjive napade stavile su "europske zemlje u stanje maksimalne pripravnosti."
Iako ovaj alarmizam nije iznenađujući, dijelom je pogrešno usmjeren i potencijalno opasan. Velik dio današnjeg diskursa implicira da je ova prijetnja nova, potaknuta eksplozivnim rastom globalnog internetskog prometa od 2013. godine. Ipak, sustavi podmorskih kabela postoje od 19. stoljeća. Prvi je položen 1850. godine između Dovera i Calaisa, a osam godina kasnije postavljen je prvi transatlantski kabel. U nekoliko desetljeća, veliki dio globusa bio je povezan podmorskim linijama, većinom pod kontrolom britanskih privatnih tvrtki.
Sabotaža, vojna strategija
Osim toga, u tim narativima nedostaje priznanje da je sabotaža sama po sebi stara koliko i podmorska komunikacija. Nedavni specijalizirani članak navodi: “Aktivnosti koje su prije bile nepoznate – poput … korištenja ribarskih brodova kao paravojnih snaga; ili istraživanja i patrole voda drugih nacija kao sredstva za proširenje suverenih zahtjeva - primjeri su načina na koji Peking pobjeđuje u sivoj zoni dok njegovi protivnici još uvijek pokušavaju dijagnosticirati problem u svojim dobro organiziranim kategorijama zakona i normi.”
Međutim, povijesno gledano, te aktivnosti nisu samo bile razumljive, već su bile široko prihvaćene kao legitimne vojne strategije. Tijekom Prvog svjetskog rata, britanske, austrijske, njemačke i talijanske snage sve su ciljale podmorske kabele kao glavnu vojnu strategiju. Talijanski inženjer kabela Emanuele Jona opisao je telekomunikacijski blokad Engleske nad Njemačkom kao "prolaznu", kao "nepopustljivu, neizbježnu, preciznu i sigurnu blokadu — poput astronomskog fenomena: blokada teška ozbiljnim posljedicama — blokada telekomunikacija s cijelim svijetom.”
Detaljno je opisao nekoliko incidenata sabotaže: Nijemci su rezali kabele od Afrike do Australije, Austrijanci su prekidali linije blizu otoka Tremiti, a talijanske snage su ciljale osmanske kabele koji su povezivali Konstantinopol s gradovima diljem istočnog Sredozemlja. Jedan talijanski operater sjeća se naredbe za rezanje austrijskog kabela između Trsta i Krfa—"jedini kabel koji je još bio operativan među našim neprijateljima. Njemački kablovi na sjeveru svi su bili prekinuti od strane Britanaca nekoliko sati nakon objave rata Njemačkoj.” Sabotaža kabela postala je rana i raširena vojna taktika u sukobima nakon pojave podmorskog telegrafa, korištena od svih nacija — ne samo onih u sivim zonama modernog rata.
Stoga su zabrinutosti oko sabotaže kabela razumljive u mjeri u kojoj se današnja geopolitička scena približava opasnim vodama. Međutim, ne smiju se shvatiti kao zabrinutosti oko novog opasnosti: pod prijetnjom sabotaže kabela živimo već 200 godina! U stvari, sabotaža je toliko stara da je Međunarodna konvencija za zaštitu kabela potpisana 1884. godine i ostaje glavni pravni okvir.
Prva sredstva komunikacije ciljevi rata
Više zabrinjavajuće od same prijetnje je diskurs koji je okružuje: podmorski kablovi predstavljaju se kao da se razvijaju neovisno od društava koja su ih stvorila, potaknuti isključivo rastućom potražnjom za internetom. Čini se da su autonomni — ranjivi, ali neumoljivi. A ako se tehnologija percipira kao neovisna, zakoni koji je reguliraju također su takvi. Do te mjere da je na radionici 2024. godine Međunarodnog odbora za zaštitu kabela (ICPC) o Pravu mora i podmorskim kabelima, kada se raspravljalo o “pitanju imaju li države pravo rezati kabele u slučaju oružanog sukoba”, utvrđeno je da, “zbog povijesnih razloga, kablovi se ne smatraju neutralnima i mogli bi biti prve mete rata”. Ova ranjivost, dakle, nije neizbježna — ona odražava pravne i političke izbore donesene tijekom dva stoljeća. Zakon je ljudska tvorevina i može se promijeniti; krhkost mreže pitanje je volje, a ne sudbine. Poanta je da su prednosti podmorskog okruženja oduvijek nadmašivale prepreke od samog početka.
Unatoč svojoj nedostupnosti, podmorski prostor dugo je omogućavao kopnenim silama da djeluju diskretno — ispod valova, tako reći. To je posebno istinito za geopolitički i topografski složen prostor poput Sredozemnog mora.
U 19. i 20. stoljeću, britanske tvrtke imale su gotovo monopol na podmorski telegraf i često su bile zadužene za izgradnju podmorskih mreža za druge države. U Osmanskom Carstvu, koje je nedostajalo tehnološke stručnosti za podmorsko kabliranje, britanske tvrtke ne samo da su postavljale infrastrukturu, već su također sticale detaljna znanja o njenoj geografiji. To je Velikoj Britaniji omogućilo privilegiran pristup visoko strateškim informacijama.
Tijekom italo-turskog rata (1911-12), vođenog za kontrolu Libije, rezanje neprijateljskih kabela bila je ključna vojna taktika. Iako je Velika Britanija službeno ostala neutralna, diskretno je pomagala Italiji: već 1900. godine, talijanski brod za kabliranje Città di Milano dobio je britanske karte koje su pokazivale lokaciju mediteranskih kabela. Jedan operater tog vremena bilježi: "dva predstavnika English Cable Company brzo su se ukrcala … ostavljajući nas zaduženima za metalnu kutiju koja je sadržavala pomorske karte s rutama svih kabela koji su činili njihovu opsežnu mediteransku mrežu." Da se to dogodilo više od desetljeća prije rata sugerira stratešku prednost. Britansko Carstvo činilo se neutralnim na površini, ali ispod je povlačilo granice u svoju korist. Trebali bismo se usredotočiti na podmorsko okruženje ne zato što sadrži nove prijetnje, već zato što je njegova fluidna i često neprozirna priroda omogućila nekontrolirane geopolitičke manevre tijekom stoljeća.
Nejednakost sjever/jug
U stvari, budući da je postavljanje podmorskih kabela bio aktivan izbor ljudskih društava od 19. stoljeća, također su poduzete mjere protiv sabotaže. Svjesne ranjivosti okruženja, tvrtke često postavljaju više ruta kako bi osigurale redundanciju. Postavljanje kabela je skupo, ali veliki današnji igrači — Google, Meta itd.—mogu si to priuštiti. U međuvremenu, zemlje globalnog Juga često ovise o krhkim mrežama, nedostajući resurse ili stratešku privlačnost.
Europske mreže, s druge strane, robusne su i dobro razgranate; nisu pod egzistencijalnom prijetnjom. Ako išta, to su zapadne tvrtke koje su doprinijele stvaranju globalnih nejednakosti u pogledu povezanosti. Čak i ako se Rusija i Kina upuste u sabotažu — kao što su to činili i drugi — Europa je malo vjerojatno da će se suočiti s velikim poremećajima. Zanimljivo je da članak u The Guardianu “Napada li Europa?” navodi samo ne-europske primjere ozbiljnog utjecaja:
“Prekid 2023. godine veza kabela između otoka Matsu i Tajvana u Istočnom kineskom moru … ostavio je 14 000 ljudi bez pristupa internetu nekoliko dana … U Crvenom moru, prekid četiri kabela poremetio je 25 % prometa podataka između Azije i Europe.
Ova nejednakost između dobro zaštićenih mreža globalnog Sjevera i nesigurnog pristupa u globalnom Jugu usmjerava nas prema regiji gdje te napetosti postaju posebno vidljive: Sredozemlju. Danas je Sredozemno more pozicionirano kao digitalna vrata između Europe i Afrike — strateško čvorište koje povezuje kontinente. No, iza jezika inovacije i regionalne integracije skriva se složenija stvarnost. Velik dio infrastrukture koja omogućava ovu transformaciju — kablovi poput BlueMed i projekti poput Medusa—u vlasništvu su ili pod kontrolom europskih i zapadnih tvrtki. Čak i ako zemlje poput Libije izražavaju ambicije digitalnog suvereniteta, njihov pristup globalnim mrežama posredovan je sustavima koje ne kontroliraju u potpunosti.
Kako bismo krenuli naprijed, moramo obratiti veću pažnju na povijest podmorskih infrastruktura — ne da bismo potaknuli strah, već da bismo osvijestili kako su globalne mreže dugo odražavale i jačale nejednakosti moći. Trebali bismo se usredotočiti na prostore gdje nejednaki akteri najizravnije djeluju — prostore poput Sredozemlja, gdje se globalni kapital, nacionalne ambicije i povijesne asimetrije dramatično susreću. Ispod mora nalaze se ne samo tehnologija, već i tragovi drevnih carstava, novih ovisnosti i politika budućnosti.
