Tko još poznaje i čita Ivu Andrića ? Moćan pisac, iz bivše Jugoslavije, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine, istražuje suptilne granice Balkana i nastoji, suočen sa svime što nas razdvaja, neprestano pronaći ono što nas povezuje… Stil kao suptilna umjetnost pripovijedanja čini Ivu Andrića rijetkim piscem kojem bi bilo krajnje vrijeme dati pravilan status koji zaslužuje.
Potekao iz Bosne, Ivo Andrić pokušao je istražiti svjetove koji se isprepliću, religije koje koegzistiraju i suočavaju se, dugovječne povijesti carstava, počevši od Osmanskog Carstva, koje su u ove krajeve ostavile slojeve vremena, načine života i stanovanja, prečesto antagonistične.
Dolazak francuskog, napoleonovskog carstva do Travnika, suočenog s austro-ugarskim carstvom, o čemu piše u svojoj poznatoj Kronici iz Travnika, dok vlast Osmanskog Carstva i dalje traje, svjedoči o umjetnosti pripovijedanja koja nam otkriva tajne ovih složenih društava.
Zahvaljujući perom Ive Andrića, odmah smo u središtu, tamo gdje se isprepliće život svakoga, gdje je redoslijed vremena iznenada pogođen svim tim „ strancima “ koji se vrzmaju, koji imaju „ planove “ za uljepšavanje ili preoblikovanje grada, uzburkavanje drevnih, ponavljajućih, ritualiziranih načina života.
Njegovo remek-djelo - Most na Drini - daje nam uvid, kao malo koja knjiga u povijesti književnosti. Pomaže nam shvatiti koliko je „ europska modernost “ mogla predstavljati šok, ili što se tako zamišljalo, među tim društvima koja su živjela u ritmu kojim teče Drina, u sasvim drugačijem društvenom vremenu. S dolaskom austro-ugarske vojske, sve do obala Drine, jedan svijet se preokreće :
„ Bilo je Čeha, Poljaka, Hrvata, Mađara i Nijemaca.
Na početku se činilo da su slučajno završili ovdje, prema hirovima vjetra, i da su došli živjeti ovdje privremeno, kako bi više-manje dijelili s nama način na koji se uvijek živjelo u ovim krajevima, kao da su civilne vlasti trebale produžiti okupaciju koju je započela vojska. Međutim, iz mjeseca u mjesec, broj tih stranaca je rastao. Ono što je najviše iznenađivalo ljude u gradu i istovremeno ih ispunjavalo čuđenjem i nepovjerenjem, nije bio toliko njihov broj koliko njihovi nerazumljivi i beskrajni planovi, bujna aktivnost i upornost koju su pokazivali kako bi uspješno izvršili zadatke koje su preuzeli. Ti stranci nikada nisu prestajali raditi i nisu dopuštali nikome da uzme i najmanji predah; činilo se da su odlučni zatvoriti u svoju mrežu — nevidljivu, ali sve više opipljivu — zakona, uredbi i propisa cijeli život, ljude, životinje i predmete, i sve premjestiti i transformirati oko sebe, kako vanjski izgled grada, tako i običaje i navike ljudi, od kolijevke do groba. Sve su to radili smireno i bez mnogo govora, bez korištenja nasilja ili provokacije, tako da se nije imalo čemu odupirati. Kada su se susreli s nerazumijevanjem ili otporom, odmah su se zaustavili, konzultirali negdje bez da ih se vidjelo, samo su promijenili cilj ili način rada, ali su svejedno postizali svoje ciljeve. Mjerili su zapuštenu zemlju, označavali drveće u šumi, inspekcijski su obilazili mjesta za odmor i kanale, ispitivali zube konja i krava, provjeravali težine i mjere, raspitivali se o bolestima koje muče narod, o broju i starosti voćaka, o pasminama ovaca ili peradi. (Činilo se da se zabavljaju, toliko je ono što su radili izgledalo nerazumljivo, nerealno i neozbiljno u očima ljudi.) Tada bi sve što je bilo učinjeno s tolikom pažnjom i revnošću nestalo ne zna se gdje, činilo se da zauvijek nestaje, ne ostavljajući ni traga. No nekoliko mjeseci kasnije, a često i godinu dana nakon, kada se potpuno zaboravilo na to, iznenada se otkrivao smisao cijele te aktivnosti, naizgled besmislene i već zaboravljene: odgovorni za kvartove bili su pozvani u palaču i obaviješteni o novoj uredbi o sječi šuma, borbi protiv tifusa, trgovini voćem i slasticama, ili o obaveznim certifikatima za stoku. I tako, svaki dan nova uredba. I s svakom uredbom, čovjek kao pojedinac bio je podvrgnut sve većim ograničenjima i obvezama, dok se kolektivni život stanovnika grada i sela razvijao, strukturirajući se i organizirajući.
Ali u kućama, kod Srba kao i kod muslimana, ništa se nije mijenjalo. Tamo se živjelo, radilo, zabavljalo na stari način. Mijesili su kruh...
...u krušnoj peći, pržili kavu u dimnjaku, parili rublje u kade i prali ga u „pranju“ koja je žuljala i razdirala ruke žena; tkali su i vezenili na razboju i kolu. Održavali su stare običaje tijekom slave, blagdana i vjenčanja, dok su vrlo rijetko, šapćući, spominjali nove navike koje su uveli stranci. Ukratko, radili su i živjeli kao što su to uvijek radili i kao što bi radili još u većini kuća petnaest ili dvadeset godina nakon početka okupacije. »
Ivo Andrić je pisac za sva vremena. Čitati i ponovo čitati neprestano kako bi otkrio i bolje razumio ovaj svijet, njegov svijet, čiji je epicentar bila Bosna, ondje gdje se sukobljavao „Veliki igrač“ carstava. Tamo gdje ipak ostaju prolazi, mostovi koji nas povezuju, suočeni s toliko moći koje se uporno trude podići zidove.
U svjetlu postfaci na francuskom izdanju Mosta na Drini, Predrag Matvejevitch ističe koliko „Andrić nalikuje mudracu s Istoka koji se ne brine mnogo o gradnji, već jednostavno nastoji prenijeti svoju mudrost“. Ivo Andrić, ili umjetnost pripovijedanja i pričanja.
A da bismo otišli dalje :
Most na Drini, preveden s hrvatskog od Pascale Delpech, izdavačka kuća Belfond, 1994
Kronika iz Travnika, ista prevoditeljica, Le Serpent à plumes, 2011
Prokleta dvorišta, ista prevoditeljica, Les éditions Noir sur Blanc, 2025
Fotografija naslovnice: Statua Ive Andrića ispred muzeja posvećenog njemu u Beogradu ©Alex333e