Edmond Amran El Maleh, onoga koga nazivaju "marokanski Joyce", napustio nas je prije gotovo petnaest godina. Simone Bitton, koja se prepoznaje u njegovoj etičkoj i estetskoj radikalnosti, suočena sa sionizmom i za alegorijsku umjetnost, bez kompromisa, posvećuje mu dokumentarni film, pun pravde i evocirajuće snage, Tisuću i jedan dan Hajj Edmonda. Ona prikazuje višeznačnog pisca i biće koje je istovremeno jedinstveno, nepopustljivo i gostoljubivo.
Kao majstorica riječi i slika, Simone Bitton je u dokumentarnom filmu koji je posvetila piscu Edmondu Amran El Malehu (1917-2010) odabrala epistolarnu tonaciju u drugom licu, preuzimajući kulturni atribut koji su mu davali njegovi prijatelji u Rabatu, Asilahu, Parizu, Essaouiri ili Beni Mellalu, Hajj. Ova mješavina nadimka, pomjerena, Hajj Edmond, koja čini naslov filma, uklanjala je svaku sumnju u neobičnost u odnosu na sinkretičku naciju, isprepletenu islamom, judaizmom i drugim oblicima popularne duhovnosti, i naglašavala njegov lik kao prijatnog, poštovanog čovjeka. U jednom od svojih vjerovanja zabilježenih u časopisu Les temps modernes, rekao je da je "marokanski Židov" (ne-židovski Marokanac), naglašavajući preeminenciju svoje zemlje nad svojom obrednom pripadnošću. Tako je označio svoj identitetski korak u stranu, svoju fuzionalnu vezu sa svojom zajednicom sudbine, svoju umjetnost tkanja različitih niti koje su ga delikatno povezivale s njegovom lokalitetom i, posljedično, njegovu želju za de-centrističkim humanizmom.
Marokanski Židov
Tisuću i jedan dan Hajj Edmonda. Sažeti su u izjavama filma, izvorna drama egzodusa orkestrirana sredinom 1950-ih, preko noći od strane Židovske agencije uz suglasnost marokanskih vlasti, od populacija judeo-amazigha, naseljenih više od dvije tisuće godina, i melankolična, alegorijska evociranja koja autor čini u Parcours immobile (Maspero, 1980), zatim Mille ans un jour (Pensée sauvage, 1986). Grob Nahon, označen kao posljednji Židov pokopan u Asilahu, autor uzima u obzir dok objavljuje svoj prvi roman u šezdeset trećoj godini, kako bi rekao "simbolična smrt zajednice i njezino ukorijenjenje u ovoj zemlji". Nije samo zbog otete Palestine što je ovaj pisac, radikalno protivljen izraelskoj kolonijalnoj politici, gnjevan na sionizam, već mnogo fundamentalnije zbog toga što je osiromašio, lišio svoju domovinu Maroko, kao i druge arapske nacije, njezine tisućljetne pluralnosti.
Kada je Simone Bitton, još mlada, učenica filma, pobjegla iz Izraela krajem 1970-ih, srela ga je u Parizu, gdje se on bio iselio 1965. godine, dugo ga je ispitivala o životnim uvjetima sefarda tamo. Njen tajni, utopijski san bio je da se oni osjećaju skučenima i odluče vratiti u svoju pravu zemlju, Maroko. Bez njenog znanja, kasnije se preobrazila u lik istražiteljice u njegovim književnim tekstovima. A on je naselio svoje romane, u joyceovskoj soki, rezonancama, mirisima, zvučnostima, vernacularnim riječima, koje govore jednako o melankoliji gubitka kao i o poetici vezanosti.
Život pun bogatstva
Kao Marcel Proust, dugo je bio, mlad u Safiju, zatim u Casablanci, tijekom 20-ih i 30-ih godina, strašno astmatičan, mršav, zatvoren u obiteljsku kuću. Kada uzima pero da piše o svojoj egzistencijalnoj boli desetljećima kasnije, spominje "rođenje mladog mudraca koji je sanjao da postane uzgajivač riječi".
Njegove rečenice ne nastoje svjedočiti o svijetu, već ga stvoriti, kao receptak za iskrice života koje se ne mogu svesti na autobiografiju. Osjetljiva na njegov bogat svijet, Simone Bitton je obogatila svoj film sekvencama koje pričaju dijelove njegovog života i fiksnim kadrovima koji pozivaju, poput rizoma, da se prođe kroz bezbrojne arterije koje oblikuju njegovi spisi. A budući da je hitnost koju je osjećao bila jednako etička koliko i estetska, ona je dobro preoblikovala njegovu jedinstvenu putanju, od otpora i komunizma, koji se pokazuje iscrpljujućim zbog stalinističkog, ali neprevaziđenog za njegove vrijednosti, do ateljea neklasificiranih slikara (Ahmed Cherkaoui, Khalil Ghrib, Hassan Bourkia ...) koje je volio jer su bili pažljivi prema prolaznom i neprevaziđenom.
Od početka do kraja, ona rekonstruira obilje ljubavi, prvo za njegovu partnericu, Marie Cécile Dufour, koju je prvotno upoznao u Casablanci, gdje su oboje predavali filozofiju, prije egzila. Dugo joj je služila gotovo kao metronom u njegovom životu. Stručnjakinja za Waltera Benjamina, njegovu sličnost, govorila je, gotovo u šali, da su s njim imali trokut. Malo govorna, pazila je s čvrstom dobrohotnošću na koherentnost njegovog univerzuma, na snagu njegovih tekstova i njihovo pravo na neprozirnost, da ga povede sa sobom u mlin svojih roditelja u Burgundiji, i redovito se vraćala s njim autom, deset godina nakon egzila, svako ljeto, u njegov voljeni Maroko.
U njihovom malom stanu na 114 Bd Montparnasse u Parizu, više od trideset godina, ona je imala svoj tkalački posao, a on svoju ormaru koja mu je služila kao kuhinja za pripremu njegovih začinjenih jela, a oko njih beskrajan balet prijatelja, gdje su se ukrštali Maroko, Palestina, Liban, filozofija, političke rasprave, iskrene šale i osjećaj da su uvijek dočekivani od ljubavnog para koji žudi za djecom. Kod njih su se bez formalnosti okupljali osjetljivi ljudi na represije i drame svijeta i često o tome raspravljali s radikalnom humanosti.
U filmu, Mohamed Tozy, Dominique Eddé, Leila Shahid, Réda Benjelloun i Abderrahim Yamou naizmjenično pričaju ili čitaju epizode ovog dobrog života, nijanse političke svijesti koja je bila uznemirena, ali istovremeno i eho značajne književne glasove. Hajj Edmond nikada nije popustio sirenama pariških salona niti lustrovima lažne frankofonije. Njegova privrženost, osim prema njegovoj zemlji, je prema njegovom materinjem jeziku, prema grubosti zvukova koji prolaze kroz napisani tekst kako bi mu dali sok i memorijsku gustoću. I jednom kada se vratio kući, nakon odlaska Marie Cécile, potaknut od strane svog prijatelja pisca Mohameda Berrade, bit će još jedan krug u njegovoj novoj kući u Agdalu, Rabat, od 1999. do njegovog odlaska.
Figurica Hajj Edmonda
Naziv Hajj Edmond tada dobiva potpuno značenje, jer ga tako obični ljudi zovu kod njega. No, osim čina poštovanja, to pečati snagu dubokog prijateljstva s ljudima svih strana, koji ga usvajaju kao jednog od svojih. L'kbira, žena koja se brinula o njemu i čiju je gastronomiju hvalio, spontano kaže u filmu: "bio je židovski musliman". U mauzoleju, simbolično podignutom u njegovu čast u Maqamu, ovaj sincretizam, koji naglašava njegovu privrženost mješovitoj, ancestralnoj duhovnosti, prostorno je preveden. Baš kao što, dan nakon njegove smrti, 15. studenog 2010., njegovo sahranjivanje na židovskom groblju u Essaouiri, ponovno otvorenom za tu priliku, simbolično se odnosi na onaj u Asilahu gdje je fiktivno smjestio Nahona, posljednjeg Židova pokopanog.
Snimanje dokumentarnog filma bilo je gotovo završeno prije 7. listopada 2023., ali je montaža rađena tijekom cijelog tog neizdrživog genocidnog razdoblja. Simone Bitton kaže da je izdržala jer je, suočena s katastrofom, ovo bila dug. Edmond Amran El Maleh bio je jedan od tih rijetkih arapskih Židova, koji su bili neutešni zbog političkog otmice koja se dogodila u Maroku, kao i u Alžiru, Tunisu ili Iraku, na ruševinama nacizma, kao što je bio bez kompromisa u vezi s pravom Palestinaca na njihovu državu i na legitimni povratak. Nije to bio kao politički aktivist ili proizvođač dogmatskih govora, već više kao tkalac priča, evocator sjećanja i neutaživi uzgajivač pravih riječi.
Driss Ksikes je pisac, autor drame, istraživač u medijima i kulturi te prodekan za istraživanje i akademsku inovaciju na HEM-u (privatno sveučilište u Maroku).