U blizini Istanbula, Manastir svetog Georgija (Aya Yorgi) danas je jedno od najvažnijih zajedničkih svetili u mediteranskom svijetu. Na blagdan sveca, svakog 23. travnja, desetine tisuća muslimana dolaze na ovo grčko pravoslavno mjesto. Ovaj članak je dio serije posvećene izložbi Podijeljena sveta mjesta koja će biti otvorena u Villi Medici sljedećeg listopada.
Ujutro 23. travnja, nekoliko desetaka tisuća hodočasnika ukrcava se u Istanbul kako bi stigli na otok Büyükada, u arhipelagu Princes (grčki: Prinkipo), na čijem se vrhu nalazi grčki pravoslavni manastir. Izgrađen u 10. stoljeću, ovo svetište čuva čudotvornu ikonu svetog Georgija, jednog od najpoštovanijih svetaca na Bliskom Istoku. No, izvanredna karakteristika ovog hodočašća, tog dana, je da je velika većina posjetitelja muslimana. Kako objasniti ovaj fenomen? Što ih privlači na kršćansko mjesto?
Mali turistički port je pun. Brodovi pristaju neprekidno, a putnici preplavljuju pristaništa i ulice. Većina su žene i djeca. 23. travnja je također državni praznik (blagdan djece i nacionalne suverenosti), što olakšava ovakve izlete na otoke. Motorna vozila su zabranjena, pa se pješice ide stazom do manastira koja prolazi pored raskošnih vila, od kojih je jedna mogla poslužiti kao kuća pod nadzorom za Leona Trockog od 1929. godine. Već od bizantskog doba, prognani prinčevi su ovdje bili u egzilu, a danas je to omiljeno mjesto velike buržoazije iz Istanbula.
Šareni konci i tihe želje
Na sat vremena odatle, prolazna tržnica se širi na Trgu Unije, ispunjena štandovima raznih vrsta, uličnim prodavačima i kočijama. Na jednom štandu, nasumično se nalaze krunice (grčki: komboloï) ili muslimanske (grčki: tespih), plave perle protiv zlog oka (grčki: nazar boncuğu), zastave sa slikom svetog Georgija, Marije, Alija (zeta proroka Muhameda) ili Fatime (njegove kćeri)… S lijeve strane, čovjek prodaje svijeće različitih boja za zdravlje, brak, posao ili materinstvo. S desne strane, razne zlatne amajlije imaju precizne funkcije: kuća za postati vlasnik, ključ za prosperitet, srce za ljubav… Hodočasnici tako nabavljaju svoj votivni pribor za ostatak posjeta (grčki: ziyaret). Mnoge žene su kupile kolutove konca za jedinstveni ritual: pričvršćuju ovaj konac na grm na početku zemljane staze i tiho ga odmotavaju ponavljajući svoju želju u sebi. Postupno, staza postaje prekrivena tisućama šarenih konaca isprepletenih, svaki materijalizirajući intimnu i anonimnu želju, bez obzira na religiju. Jedna muslimanka čak kaže: „Doći ovdje je kao slušati sebe, a ne pričati omogućava slušanje onoga što imamo u sebi. Mislim da ljudima trebaju ovakve stvari da se suoče sami sa sobom.”
Na vratima manastira, treba čekati više od sat vremena prije nego što se uđe u crkvu koja se čini skučenom u usporedbi s mnoštvom koje slobodno cirkulira, ne prateći bizantsku službu koju vode grčki monasi. Muslimanke radije mole na svoj način, često s dlanovima okrenutim prema nebu. Druge ostavljaju želje (grčki: dilek) svuda. Kršćanke ljube ikonu Aya Yorgi. Ponašanja pomažu u prepoznavanju tko je koje religije, ali to nije tako očito, jer se po mimetizmu oponašaju gestikulacije susjeda, nadajući se da će to upaliti. Gorivo ove uzbudljive ritualnosti je ritualna učinkovitost: dolazi se u manastir nakon što su čuli za njega i nadajući se da će biti uslišani. Jer čuda bi moglo biti mnogo, a onda usmena predaja čini svoje.
Sveti prostor izvan religija
Monasi, koji žive odvojeni od svijeta ostatak vremena, tog dana su preplavljeni, ali to prihvaćaju s filozofijom. Brat Ezekiel komentira: „Na blagdan svetog Georgija, prosječno ima 70 000 ljudi u jednom danu. To je stvarno poseban dan, to nadilazi maštu!”, dodajući: „Većina ljudi koji dolaze ovdje nisu kršćani. Palili su svijeće i kada se nađu u crkvi, nisu planirali doći moliti, ali mole ili ostavljaju želje. (…) Sigurno znaju kamo idu, da je to kršćanska crkva i da je to kuća Božja. Mnogi također znaju da je to crkva svetog Georgija.” No, važnost sveca nije presudna. Muslimani mu ne ukazuju posebnu kult, jer je prema njima važnost mjesta ono što prevladava. Ili bi se možda bolje reklo „muslimanke”, jer one čine ogromnu većinu. Ovdje nema ničega specifičnog. To je također slučaj s drugim zajedničkim svetilištima u Mediteranu: bila ona posvećena Djevici ili svetom Anti, žene su prve protagonistice. Ne oklijevaju otići moliti na mjesto Drugog i to se može djelomično objasniti time što ne moraju podnositi istu društvenu i mušku kontrolu u tim drugim mjestima, tim „kozmopolitskim krošnjama” prema izrazu antropologa Elijaha Andersona, koji to naziva utočištima u srcu velikih gradova. To potvrđuje jedna muslimanka koja dolazi svake godine: „To je kuća Božja. Džamija, crkva, to ne mijenja ništa. Zahvaljujući sinergiji prisutnoj ovdje, bez korištenja posrednika, izravno šaljemo naše najdublje želje i nade u svemir. Sve moje želje su se ostvarile!”
Na izlazu iz crkve, ljudi tiho i s osmijehom dijele komadiće šećera. Oni koji su bili uslišani na prethodnim izdanjima dolaze zahvaliti dijeleći te darove. Nekoliko stepenica niže, dvorište manastira je posuto tisućama ovih bijelih kockica koje su namjerno ostavljene – a ne bačene – od anonimnih ruku. Naime, uz mimetizam, gotovo svi hodočasnici „crtaju” predmet svojih želja (oblik kuća, automobila, beba…) s tim slatkišima, kamenčićima i drugim grančicama. Prostor brzo postaje zasićen znakovima i votivnim izrazima koji se karakteriziraju istovremeno jakom heterogenosti i bujnom kreativnošću. Sva okolica manastira je transformirana. Mnoge drveće se saginje pod šarenim koncima, amajlijama i votivnim porukama. U travnju 2022., u post-Covid 19 kontekstu, jedno drvo je čak bilo prekriveno zaštitnim maskama, jer ljudi vješaju ono što imaju sa sobom (maramice, papire, konce od pamuka…).
Ovo hodočašće je tako obilježeno dvostrukom heterogenošću: votivnom, s jedne strane, plodom brojnih improvizacija i bricolaža koji fasciniraju antropologe. Konfesionalnom, s druge strane, budući da magnetska privlačnost mjesta privlači i grčke pravoslavce, katolike, Armene, muslimane… Mogli bismo također spomenuti evangeličke protestante i čak sjećanje na Židove koji su diskretno posjećivali manastir. Ovaj fenomen je daleki nasljednik međureligijske mozaike Osmanskog Carstva, unatoč tendenciji političko-religijskog uniformiranja koja se odvija u Turskoj. Ova okupljanja nikada nisu otkazana (osim 2020. zbog pandemije), unatoč rizicima od napada u 2010-ima. Ove godine će se ponovno održati, dok je Istanbul pozornica ogromnih političkih prosvjeda.
Manoël Pénicaud je antropolog na CNRS-u i član Centra Jacques Berque u Rabatu. Njegovi radovi se bave antropologijom hodočašća, zajedničkih svetilišta i međureligijskim odnosima u mediteranskom svijetu[1]
[1] Kao dodatak, pogledajte kratki film Muslims at the St. George Monastery, s titlovima na engleskom jeziku i slobodnim pristupom. Postoje verzije s titlovima na francuskom, grčkom i turskom.
Fotografija naslovnice: Šareni trupci votivnih konaca © Manoël Pénicaud