Dugo sam se predstavljao Mediteraniju na temelju gotove slike. Činilo se kao da je « prirodna » za Francuza ili Europljanina: Europa, na sjeveru, je iznad, a druga obala, afrička i arapska, na jugu, je ispod. No, ova predstava, vrlo široko rasprostranjena i dominantna, nije ništa drugo nego pogodba, predugo neosporavana. Andaluzijski geograf, Al Idrissi, koji je radio za kralja Rogera II Normanskog, na Siciliji, predstavljao je Mediteraniju sasvim drugačije: Afrika je iznad, a Europa ispod.
Kada sam prvi put vidio ovu kartu Al Idrissija i otkrio ovaj drugi kut, bio sam kao izgubljen, više nisam imao nikakve orijentire da se smjestim u ovom morju između kopna koje čini Mediteran.
Vrijeme je da naučimo dekcentrirati naš pogled, da variramo naše perspektive, koje se smatraju « geografskim », i da prepoznamo mentalne karte koje su otisnute u našim glavama. One oblikuju pogled koji imamo na svijet.
Stoga se javlja živo iznenađenje kada doživimo drugu Mediteraniju, paralelnu, silaznu ili longitudinalnu, kroz ovaj dugi morski prst od 800 km koji oblikuje Jadransko more. Tada se pojavljuje druga perspektiva, dok putujemo, u onome što se odnosi na mediteranski svijet, ali ne samo to.
Predrag Matvejevitch, poznati autor Mediteranskog brevijara, upozorio nas je: « Atlantik ili Pacifik su mora udaljenosti, Mediteran je more susjedstva, Jadransko more bliskosti. »
Ova bliskost upada u oči kada se trasira put od Rijeke, u Hrvatskoj, do Sarande, u Albaniji. Postoji kao neka očitost, koja dolazi iz daljina povijesti, zajedničke, isprepletene slojeve, gdje se isprepliću rivalstva carstava, kroz moć Serenissime, Republike Venecije koja je proširila svoj utjecaj na cijelo ovo more, koje je postalo u velikoj mjeri venecijansko, nasuprot moći Velikog Turčina, Osmanskog Carstva koje se odlučno protivilo i stvorilo višestruke sukobe između ovih suparničkih sila, jedne kršćanske, druge muslimanske.
Ova paralelna Mediteranija tako je ispresijecana brojnim arhitektonskim tragovima, tvrđavama i utvrdama, koje svjedoče o granicama, tokovima i povratcima populacija, kroz žestoke borbe koje su oblikovale dugu povijest ovog svijeta, istovremeno podijeljenog i duboko povezanog.
Osobine bliskosti između ovih gradova mediteranske Jadranske obale su tu: verande i listovi vinove loze, terase i masline, kava a la turca i talijanski espresso, snažan vjetar, bora, koji trese otoke kao i poluotoke koji se protežu u more i podsjeća nas na vulkanski svijet i brojne potrese koji karakteriziraju ovu regiju svijeta, gdje se euroazijska i afrička tektonska ploča sudaraju, u dubinama.
Bliskost svjedoči o tim sudarima, o tim višestrukim trenjima koja stvaraju istovremeno stvarnu bliskost, u načinima života, i živahni osjećaj udaljenosti, u potražnjama za pripadnost. Križ i polumjesec koegzistiraju, i ne koegzistiraju, prema razdobljima povijesti, igrama granica i rivalstvima carstava. Kakvo je stanje danas?
Obilaženje kroz fikciju nas uvodi, još bolje, među tornjeve i zavoje ove paralelne Mediteranije. Na malom jadranskom otoku Ante Tomić[1] razvija svoju priču ili svoju ukusnu bajku « Djeca svete Marguerite ». Policijski zapovjednik, pomalo lud i ne baš savjestan, odlučuje pretvoriti svoju zatvor u sobe za goste. Pokušava iskoristiti veliku narodnu feštu otoka, Svetu Marguerite, prodajući kebabe, ovdje nazvane čevapčiči, koje ne zna baš dobro pripremiti.
No njegov zatvorenik, Selim, sirijski izbjeglica koji je završio na otoku, čija je to obiteljska specijalnost, nudi mu da ih pripremi. Očekuje nas pravi festin, jubilantan, gdje kuhanje ponovo povezuje zakopčane veze, gdje se granice između jednih i drugih zamagljuju. « Tisućama godina prije nego što su se naši hrvatski preci naselili na ovim zemljama, dragi moji, ovdje se jelo čevapčiči. Tako je to s mediteranskom autentičnošću. (…) Narodi i njihove religije su se žestoko sukobljavali na ovim zemljama, ali puno češće su se miješali, surađivali, razmjenjivali pjesme, priče i recepte za janje na ražnju, ovčji sir, punjeni kupus, rižoto s sipom i čevapčiči.
Ukratko, sve je jednako autentično i neautentično u našem mediteranskom svijetu. Sve je jednako istinito i jednako lažno». Kako bolje reći od ove bajke, pravog apologa gdje se na kraju rasplamsava iznenada strast između Silvije, bujne djevojke policajca, i lijepog Selima koji je odvede do Marseillea… gdje su imali vrlo lijepu djecu!
Nastavit će se…
Thierry Fabre
Osnivač Susreta Averroès, u Marseilleu.
Pisac, istraživač i kustos izložbi. Vodio je časopis La pensée de midi, kolekciju BLEU kod Actes-Sud i programiranje Mucema. Stvorio je program Mediteran Instituta za napredne studije Aix-Marseille-Université.
On je odgovoran za uredničku odgovornost 22-med.