Kronike Mediterana # 3 : Na putu prema Mostaru

Mostar se ne svodi samo na svoj obnovljeni most niti na službene priče o pomirenju. Kretajući se kroz ovaj grad obilježen ratom, između fragmentiranih sjećanja, osmanskih naslijeđa i suvremenih stvarnosti, ovaj tekst istražuje vidljive i nevidljive tragove koje je ostavila nedavna povijest. Između trajne boli, urbanih preoblikovanja i pogleda putnika, postavlja pitanje što još znači „stvarati grad“ u Mediteranu gdje mostovi simboliziraju jednako toliko frakture koliko i moguće veze koje treba obnoviti.

„Osmelili su se ubiti Starog!“ Tako je prijatelj Predrag Matvejevitch, autor poznatog Brévaire méditerranéen, povikao kako bi podijelio svoju bol i ogorčenje prilikom uništenja poznatog mosta u Mostaru, 9. studenog 1993., od strane hrvatskih nacionalista HVO-a. Izgrađen pod osmanskom vlašću 1566. godine, od strane majstora Haïrudina, u doba Sulejmana Veličanstvenog, most u Mostaru bio je mnogo više od simbola grada. „Ostaje zauvijek povezan s mojim sjećanjima iz djetinjstva i adolescencije“, primjećuje Matvejevitch. „Nazivali smo ga „Starim“ jednostavno, kao što se to radi s prijateljem ili ocem; okupljali smo se na „Starom“, kupali se ispod „Starog“, najodvažniji među nama skakali su „s vrha Starog“ u Neretvu. [1]“

Mostar je jedan od onih gradova mučenika rata u bivšoj Jugoslaviji, uz Sarajevo, Vukovar ili Srebrenicu. Već pri ulasku u grad, osjeća se razmjer prošle katastrofe, s brojnim grobljima koja su tu, pred našim očima, kao očiglednost prošlosti koja ne prolazi. Bol kao i poniženje nasilja ovog bratoubilačkog rata nisu zaista zakopani u sjećanjima. Oni izbijaju na površinu, dok se krećemo kroz grad koji je i danas vrlo podijeljen, između zajedničkih i vjerskih pripadnosti. Postoji li danas zajednički svijet ili grad u Mostaru? Ništa nije manje sigurno, unatoč obnovi mosta, u srpnju 2004., predstavljene kao živi simbol mogućih ponovnih susreta, kroz umirujući i lažni govor, koji drže međunarodne organizacije, a posebno Europska unija, oko pseudo „pomirenja“.