Mostar se ne svodi samo na svoj obnovljeni most niti na službene priče o pomirenju. Kretajući se kroz ovaj grad obilježen ratom, između fragmentiranih sjećanja, osmanskih naslijeđa i suvremenih stvarnosti, ovaj tekst istražuje vidljive i nevidljive tragove koje je ostavila nedavna povijest. Između trajne boli, urbanih preoblikovanja i pogleda putnika, postavlja pitanje što još znači „stvarati grad“ u Mediteranu gdje mostovi simboliziraju i frakture i moguće veze koje treba obnoviti.
„ Usudili su se ubiti Starog ! “ Tako je prijatelj Predrag Matvejevitch, autor poznatog Brévaire méditerranéen, povikao kako bi podijelio svoju bol i ogorčenje prilikom uništenja poznatog mosta u Mostaru, 9. studenog 1993., od strane hrvatskih nacionalista iz HVO-a. Izgrađen pod osmanskom vlašću 1566. godine, od strane majstora po imenu Haïrudin, u doba Sulejmana Veličanstvenog, most u Mostaru bio je mnogo više od simbola grada. „ Ostaje zauvijek povezan s mojim sjećanjima iz djetinjstva i adolescencije ”, primjećuje Matvejevitch. „ Zvali smo ga „ Stari “ jednostavno, kao što se zove prijatelj ili otac ; okupljali smo se na „ Starom “, kupali se ispod „ Starog “, najhrabriji među nama skakali su „ sa Starog “ u Neretvu. [1]”
Mostar je jedan od onih gradova mučenika rata u bivšoj Jugoslaviji, zajedno sa Sarajevom, Vukovarom ili Srebrenicom. Već pri ulasku u grad, osjeća se razmjer prošle katastrofe, s brojnim grobljima koja su tu, pred našim očima, kao očiglednost prošlosti koja ne prolazi. Bol, kao i poniženje od nasilja ovog bratoubilačkog rata, nisu zaista zakopani u sjećanjima. Oni izbijaju na površinu, dok se krećemo kroz grad koji je i danas vrlo podijeljen, između zajedničkih i vjerskih pripadnosti. Postoji li danas zajednički svijet ili Grad u Mostaru ? Ništa nije manje sigurno, unatoč obnovi mosta, u srpnju 2004., predstavljene kao živi simbol mogućih ponovnih susreta, kroz umirujući i lažni govor, koji drže međunarodne organizacije, a posebno Europska unija, oko pseudo „ pomirenja “.
Kao što svjedoči antropologinja Aline Cateux u svojoj posljednjoj knjizi[2], gdje nas poziva da pratimo „ puteve nakon “ i istražimo tako priče nakon rata, Mostar se ne može svesti na jednostavne slogane i uzaludna mjesta zajedništva. Treba znati uočiti tragove rane koja nije zacijelila, boli koja je daleko od popravka. Kada su mostovi slomljeni, u naborima povijesne mašte, u onome što je činilo da se drži zajedno Grad poput Mostara, to nisu jednostavni radovi obnove, poput „ Novog Starog Mosta “, koji mogu obnoviti ono što je bilo. Treba naučiti izaći iz kazališta sjena, izbjeći brojne lažne prikaze koji se pojavljuju kao gotove formule i prepustiti se iznenađenju brojnim neravnim površinama grada, koji je i dalje odvojen.
„ Tako se u javnom prostoru Mostara sukobljavaju sjećanja i protiv-sjećanja koja oblikuju svakodnevicu stanovnika, ponekad i na logistički način. Naime, svi nisu usvojili novu nomenklaturu ulica. Neki i dalje koriste stara imena koja vozači taksija koji nisu iz grada ne poznaju. ”
Antropologinja naglašava, iza tih imena ulica, sve podjele koje izbijaju, a posebno s dolaskom mnogih novih stanovnika koji su došli u Mostar nakon rata 1990-ih. Ljudska konfiguracija grada se tako duboko promijenila.
Ostaje putniku koji dođe provesti neko vrijeme u Mostaru, radost grada s višestrukim pojavama, gdje osmanska arhitektura džamija kao i starih kuća, ističe se među spletovima ulica gdje se nalaze crkve, katoličke i pravoslavne. Pozivi na molitvu ritmiziraju dane, poput dobrog čaja a la turca u Sarrayu, divnom salonu gdje se istovremeno mogu kušati kolači i gdje se okuplja široka klijentela koja voli provoditi vrijeme u razgovoru, malo povučena. Jer je Mostar postao vodeći grad, koji privlači rastući turizam koncentriran u četvrti oko „ Novog Starog Mosta “, koji je ponovno pronašao svoj zamah, s jedne obale na drugu obalu Neretve. Tu su i stare kuće gdje se može ugodno boraviti, kao da ste izvan vremena, u muzejskoj kući iz XVII. stoljeća, Kuća Muslibegović. Ona nam priča o drugom vremenu, omogućuje nam da iznutra percipiramo način života u Mostaru, dok je bila osmanska provincija. Ovo je prilika da se ponovno susretnemo s drugim velikim piscem, Ivo Andrić, dobitnikom Nobelove nagrade za književnost, čija „ Most na Drini “ kao i „ Kronika o Travniku “ omogućuju nam da čujemo daleki odjek svijeta koji je danas nestao. Mostar, poput Mediterana, doista postoji samo koliko se priča.
Jednom davno, ili više puta… Slušajmo ovaj dugi šum pripovijedanja.
[1] Predrag Matvejevich, u Qantara, časopis IMA, Slomljeni mostovi, N°11, Travanj-Svibanj-Lipanj 1994
[2] Aline Cateux, Mostar: ovo nije grad, Actes-Sud, Siječanj 2026
Foto naslovnica: stari most u Mostaru © DR