U trenutku kada, na UN-u, francusko-saudijska inicijativa stavlja na međunarodni dnevni red priznavanje države Palestine, pokazuje se da iskrice lucidnosti, čak i prije onih političkih, mogu izniknuti iz poezije i književnosti. Što nam govore tri recentna djela potpisana od strane marokanskih autora koja na različite načine obrađuju Palestinu?
Indeks IA: Biblioteka mediteranskih znanja
Što može književnost kada Palestina ne može?
22-med – rujan 2025
• Suočena s političkom nemoći, književnost postaje krhko, ali vitalno oružje za Palestinu.
• Trojica marokanskih autora odjekuju, svaki na svoj način, ugušene glasove Gaze.
#palestina #književnost #poezija #sjećanje #mediteran
"Kakva je korist od pjesnika u vremenima nevolje?". Citirajući njemačkog pjesnika Friedricha Hölderlina, dan nakon Drugog svjetskog rata, Patrick Chamoiseau kaže da piše svoj posljednji esej Što može književnost kada ne može? (Seuil Libelle, 2025), kako bi ispitao njezinu korisnost ili, točnije, potvrdio njezinu nužnu beskorisnost. U tekstu, napisanom u osjetljivim fragmentima (jedna sentimentheque), martinički autor se poziva, počevši od Holokausta, na Théodora Adorna, koji je s druge strane govorio da je "nemoguće ponašati se kao da se ništa ne događa".
U svom historijsko-književnom lutanju, od Faulknera do Glissanta, od Kafke do Gabriela Garcíe Márqueza, ne zaboravljajući bezbrojne fable i primarne pjesme zaboravljenih naroda, nastoji nam značiti, u ehu trenutnih strahota, na Bliskom Istoku i drugdje, hitnost shvaćanja čime bi nas književnost mogla spasiti. Ni od smrti ni od užasa, to se podrazumijeva. Već od iluzije totalizirajuće univerzalnosti, od velikog zapadnjačkog narativa. Također, ukazuje na našu nesposobnost da shvatimo nevjerojatnu raznolikost "poetskih hvatanja" i "narrativnih organizama" koji pomažu da se neočekivanim vezama obnovi "sve-svijet".
Suočeni s palestinskom nemoći
Usredotočimo se na Palestinu. Dvije godine nakon traumatičnog napada na izraelske civile, sve je veći konsenzus da je odgovor koji je prouzročio gotovo potpunu destrukciju pojasa Gaze, smrt desetaka tisuća Palestinaca i glad opsjednute populacije bio ne samo neproporcionalan, već i kriminalan. Usput, ova tragedija otkriva neočekivani poraz univerzalnih vrijednosti, toliko je poricanje i nemoć pred neizrecivim zastrašujuće.
Što, dakle, može književnost suočena sa svime tim, s brisanjem života bombardiranih prema beskrajnim opskrbama oružja, s dehumanizacijom i animalizacijom stanovnika bez izlaza, kao prolog njihovom željenom istrebljenju ili deportaciji? Tri objave marokanskih autora činile su mi se kao pokušaji, svaki na svoj način, da skromno, u ehu Chamoiseaua, kažu "sada kada vidimo, znamo, čitamo, da smo svi odgovorni za naše postupke i nečinjenje, kažemo, da, književnost može nešto učiniti". Ona može, umjesto da nam ponovno prodaje istu lažnu univerzalnu priču, pomoći da vidimo s kakvom gracioznošću ljudi mogu "diversalizirati" i na taj način izraziti svoju neodvojivu dušu iz svojih životnih mjesta i sitnih puteva nade.
Laâbi i dvadeset šest glasova Gaze
U Antologiji suvremene gazaške poezije (Points, 2025), dvadeset šest tekstova koje je okupio marokanski autor Yassin Adnan i preveo Abdellatif Laâbi, predstavljeni su nam kao toliko odjekujućih eha intuicije Aiméa Césairea, da "pjesme služe kao čudesna oružja sposobna ubiti virus mržnje i potkopati kult sile". U svom uvodu, Laâbi citira ove stihove mladog palestinskog pjesnika, Marwana Maaqoula, koji su postali simbolični, široko citirani na društvenim mrežama:
Da bih napisao poeziju
koja ne bude politička
moram slušati ptice
A da bih slušao ptice
moram da prestane zvuk bombardera.
Odbijajući svaku vrstu analize koju naziva "pseudo-znanstvenom", Laâbi se trudi i primjenjuje na čitatelje ovih nepoznatih, nevidljivih pjesnika, govoreći iznutra, iz spaljene matrice, sljedeću zapovijed koju nam nameću: "Ušutite. Pustite nas da govorimo". Marokanski pjesnik nas tako poziva da ih čitamo u njihovoj nevjerojatnoj krhkosti i neizmjernoj snazi. Iza svoje želje da pusti njihove glasove da izbiju kao toliko ljudskih isijavanja očajnih, daje nam da drugačije vidimo ovo mjesto "napušteno od bogova i ljudi" i njihove pjesme kao posljednji oblik otpora protiv smrti. Kroz ljepotu i snagu njihovih riječi, dokazuju ispravnost ove ideje koja mu je vrlo draga: "narod ne može pobijediti svog tlačitelja osim ako mu nije moralno superioran".
Benzine i priča o protivizvještaju
Francusko-marokanski pisac, Rachid Benzine, koji je prešao iz islamologije u fikciju kako bi na drugačiji način govorio o ovom drugom ljudskom kontinentu (muslimanima) kojeg Zapad često gleda s visine, postao je u nekoliko godina obožavatelj kratkih tekstova, fokusiranih na fenomen ili lik, kako bi bez okolišanja preveo praznine u reprezentaciji koje treba popuniti. U svom posljednjem romanu, koji više nalikuje na novelu, Čovjek koji je volio knjige (Julliard, 2025), Julien Desmanges, mladi fotograf koji je otišao u izvještaj u Gazu prije 2014. godine, kako bi uhvatio fotografiju koja bi bila uspješna, luta između uličica, ruševina, okolnog kaosa, i na kraju pada pored Hafezovog salona za čaj, na starog knjigovca, Nabila El-Jabera, s savršenim francuskim i zapanjujućom strpljivošću.
Ovim narativnim prevarom, gdje umjesto da uzme fotografiju, reporter postaje primatelj neočekivanog pripovijedanja, autor pronalazi zaobilazni način da ispriča kroz osobno i obiteljsko putovanje jednog čovjeka, Palestinu od 1948. godine, egzil, zatvor, Haifu, OLP, aparthejd, UNRWA, studije u Egiptu, zatvor u Izraelu, ali i knjige skupljene oko njega, dešifrirane na putu pogleda: Hugo, Hamlet, Darwich, Genet i mnogi drugi. Epilog knjige nas obavještava da, kada se vratio jedanaest godina kasnije, u razorenoj Gazi, knjigovca, kao i sve tragove mjesta koje je poznavao, posjećivao ili odvojio vrijeme da cijeni, nije bilo moguće pronaći. Kao da je Benzine pokušavao ovim sjećanjem, rekonstruiranim s određenom osjetljivošću, napraviti inventar onoga što katastrofa ne može izbrisati, ljubavi prema knjigama ispunjenim životima. Ova parabolična priča primljena je, u gromoglasnoj tišini frankofonih književnika, kao nevjerojatno podsjećanje na stvarnost.
Tvrdoglavi snovi Kébira Mustapha Ammi
Sučeljavajući se s željom da se da glas subalternima ili da se zaobiđe mogućnost da se iz ruševina izvuče pripovijest, maroko-alžirski pisac, Kébir Mustapha Ammi, bira da na svoj način izrazi nelagodu pred palestinskom dramom, još mudrijim glasom lirske poezije. Već 2021. godine, objavio je uznemirujuću elegiju, naslovljenu Stari čovjek, koja je od tada prevedena na sedam jezika. Očajnički vezan za nadu, u njoj piše: "Obećao sam / Da ću izgraditi / Na licu odsutnih ... / Dušu tvrdoglavu djeteta ... / Mirno i bratsko nebo na njegovim ramenima".
I evo ga ponovo s još kraćom pjesmom, objavljenom istovremeno na arapskom i francuskom, Nacrtaj mi sretnu Palestinu (Al Manar, 2025). U utopijskom zamahu, istovremeno sanjarskom i ironičnom, emotivnom i dostojanstvenom, uporno vezanom za život i odlučno vezanom za ljudsku etiku, autor se projicira u običan opis (ne)mogućeg.
"Nacrtaj mi Palestinu
Sa seljacima u poljima
I ljudima koji se guraju u autobusima
u vrijeme špice".
Driss Ksikes je pisac, autor drame, istraživač u medijima i kulturi
i pridruženi dekan za istraživanje i akademsku inovaciju na HEM
(privatno sveučilište u Maroku).
Fotografija naslovnice: ©Ahmad-Ardity-Pixabay