Dugo, predugo, Sredozemlje se gledalo isključivo kao svijet prošlosti. Mjesto po mjeri, za Europljane, antičkog naslijeđa, grčko-latinskih izvora, koji su prema ovoj priči bili izvor veličine „naše“ civilizacije. Zaboravljajući pritom Jeruzalem i Kordobu, judeo-arapske izvore koji su sastavni dio našeg zajedničkog naslijeđa. Došlo je vrijeme, u XXI. stoljeću, da se izađe iz takvog jednosmjernog i eurocentričnog pogleda na Sredozemlje.
Izumi nepoznatog zahtijevaju
nove oblike.
Arthur Rimbaud
Ova „Sredozemlja tatice“ urušava se pod težinom naslijeđa i ostaje zapetljana u samo antičko naslijeđe. Takva predstava Sredozemlja je prošlost, više nema mjesta u XXI. stoljeću. Potpuno je neusklađena i više ne odgovara onome što se trenutno događa na umjetničkim i urbanim scenama suvremenog mediteranskog svijeta.
Izaći iz prošlosti
Pokušao sam, sredinom 1990-ih, iznijeti hipotezu o stvaralačkom Sredozemlju[1]. Pokušati promijeniti naš pogled i naše predstave o Sredozemlju, kako bismo konačno počeli slušati druge obale. Izaći iz Euro-Mediterana, te vertikalne, silazne i hegemonističke vizije, projekcije Sjevera na Jug, kako bismo skicirali drugu figuru, onu Sredozemlja zamišljenu kao otvoreni krug prema drugom, gdje nitko više ne tvrdi svoju nadmoć, umjetničku i kulturnu. Sredozemlje jednakih dijelova[2], na neki način…
Ova hipoteza, izrečena s krhkošću i nadom, se potvrdila. Metamorfoza se dogodila, u nešto više od trideset godina. Sredozemlje se više ne konjugira samo u prošlosti, već daje drugo lice budućnosti. Izumi novih oblika su tu, pred našim očima konačno otvorenim, otvorenim za ono što dolazi, i više ne samo iz europskog svijeta. Na umjetničkom i kulturnom planu, mediteranski svijet više nije surov ili osušen, zarobljen tradicijom, ponavljanjem istog, oblicima prošlosti ili orijentalizma. Ova stega, tako teška, s dužnim poštovanjem prema naslijeđima ili drugim kanonima prošlosti, doslovno je eksplodirala. To ne znači nikako odricanje od tih naslijeđa ili jednostavno ukidanje oblika tradicije. Počela je druga priča, iz pokreta, elana, potiska koji su omogućili oslobađanje od tih obveznih oblika, proizašlih iz prošlosti, ili potrebne imitacije, kako bi se postojalo, onih koje dolaze od Drugog, dominantnog. Vlastite umjetničke putanje su se afirmirale, u obliku stvaralačke radosti, dopuštenja da se bude potpuno Sebe, ili da se posudi ono što može biti ispravno za potpuno postojanje u svojoj umjetničkoj praksi.
O mladosti Sredozemlja
Vrijeme je da se shvati takav pokret i da se prati, produži, da se prikaže, čuje ili pročita ovo stvaralačko Sredozemlje, koje je tu, u svom punom usponu.
Triumf života, nasuprot smrti, ratu ili utjecaju autoritarnih i diktatorskih vlasti? U izumu ovih novih oblika sigurno postoji izazov, ili odbijanje pristanka na katastrofu, posebno političku, koja je tu, i dobro je tu. Ostaje da se ne zaboravi jedna središnja činjenica: na južnim i istočnim obalama Sredozemlja, društva su većinom vrlo mlada. Ne mogu se više zadovoljiti ili zadovoljiti samo oblicima prošlosti. Potrebno im je da rode i održe, na glazbenom, vizualnom, plastičnom ili književnom planu, suvremene umjetničke izraze koji rezoniraju s njihovim očekivanjima.
O mladosti Sredozemlja,[3] rekao bi pisac Gabriel Audisio, prijatelj mladog Camusa, u Alžiru 1930-ih. Svaka generacija ima svoje izazove i borbe. Kao i 1930-ih, suočavamo se, s jedne obale na drugu, s jačanjem nacionalističkog, populističkog i identitarnog vala. Poprimaju jedinstvene oblike, ovisno o zemljama, na temelju povijesti i sjećanja, političkih i vjerskih, u židovskim, kršćanskim i muslimanskim svjetovima.
Ove identitetske regresije snažno se protive, u ime ponovno izmišljene tradicije, ili nostalgične čistoće, ovim stvaralačkim snagama, koje dolaze iz mediteranskog svijeta. One su u leguru, u prijelazu oblika i konjunkciji naslijeđa, u okusu raznolikosti, ne u nostalgiji ili folkloru Jednog, povlačenju na „neprijateljsko“, u ime „bilo je bolje prije“…
Ova borba, jer to jest borba, je pred nama. Nitko ne može predvidjeti da katastrofa, rat, strah, mržnja pa čak i genocid neće zavladati nad nama, u mediteranskom svijetu, tijekom 20-ih i 30-ih godina XXI. stoljeća. To je jedan od mogućih puteva, najgori. No, najgore nikada nije sigurno. „Plamen svijeće“, kako je tako točno napisao René Char, u doba otpora i okupacije, inspiriran slikarom Georgesom de La Tour, ostaje živ.
Obećanje i prilika
Stvaralačko Sredozemlje je obećanje i prilika. Nije plod jednostavnog sna ili iluzije. Brojni umjetnici XXI. stoljeća, koji dolaze iz mediteranskog svijeta, nameću se na međunarodnoj sceni. Oni izražavaju i utjelovljuju svu živost ovog svijeta, suočenog s ogromnom protivnošću. Ne radi se ni o izgubljenoj stvari, ni o prolaznom modnom fenomenu.
To je val i elan koji se samo želi pronaći svoje mjesto među izložbenim prostorima, koncertnim ili filmskim dvoranama, festivalima i drugim suvremenim scenama ili sezonama, koje bi trebale bolje shvatiti ono što dolazi. To je barem ono što pokušavamo prikazati i pročitati, u rubrici „stvaranje“ na stranici 22-med. 22 zemlje i 11 jezika za dijeljenje ovih novih oblika stvaralačkog Sredozemlja…
Tu se otvara barem jedan urednički prostor koji treba posrednike, posrednike[4] kako bi se bolje otkrio i razumio ovaj mediteranski svijet, u njegovim najmodernijim izrazima.
Na nama je doista da ne pristajemo na katastrofu, da ne odustajemo od odustajanja i da se ne prepustimo ovom nacionalističkom i identitarnom valu, koji nije ništa neizbježno.
Stvaralačko Sredozemlje je živi izvor za izmišljanje budućnosti, učvršćivanje naših uvjerenja i inspiriranje naših želja da ostanemo uspravni, poput ovog „Čovjeka koji hoda“, kipara Alberta Giacomettija, koji je prešao kroz najgore i koji zadržava ovu unutarnju snagu, tajnu i duboku strast, ispunjenu čudesnim nepoznatim, koja ga drži uspravnim, spremnim da ponovno preuzme svoj elan.
Kao što tako točno piše suvremeni pjesnik, Renaud Ego:
jer je ova iskrica odbijanja bila
sve što nam je ostalo
Podijelili smo to i ta podjela je bila sjaj.
[1] Stvaralačko Sredozemlje, urednik Thierry Fabre, izdavačka kuća de l’Aube, 1994
[2] Vidi Romain Bertrand, Povijest jednakih dijelova, Le Seuil, 2011
[3] Gabriel Audisio, O mladosti Sredozemlja, Gallimard, 1st izdanje 1935, ponovno izdano 2002
[4] Gilles Deleuze, Posrednici, u Pregovori (1972-1990), Editions de Minuit, 1990
Thierry Fabre
Osnivač Susreta Averroès, u Marseilleu.
Pjesnik, istraživač i kustos izložbi. Vodio je časopis La pensée de midi, kolekciju BLEU kod Actes-Sud i programiranje Mucem-a. Stvorio je program Sredozemlje na Institutu za napredne studije Aix-Marseille-Université.
Preuzima uredničku odgovornost.
Fotografija naslovnice: Plava val (2016, akril na platnu, 160 x 200 cm) Djelo Najie Mehadji predstavljeno na izložbi Moja prijateljica ruža u MAC VAL