Treba naučiti gledati. Ne samo vidjeti. Gledati znači uzeti vrijeme, izložiti se drhtanju slika, prihvatiti ono što na prvi pogled ne pokazuju, što izranja, što se opire, što tiho viče. U fotografijama Zieda Ben Romdhanea, nešto se odvija u tom smislu: borba za vidljivost onoga što službena povijest potiskuje, pokušaj da se figure otkinu od njihove dodijeljene šutnje.
Kada fotografira u Tunisu rudare Redeyefa, na primjer, to nije samo dokumentacija. To je otkrivanje. Lica su prekrivena crnom prašinom, tijela se upisuju u slomljenu geografiju, uništenu politikama eksploatacije i zaborava.
O dostojanstvu pred brisanjem
Ali ono što je ovdje važno, nije toliko ruda koliko sjećanje. Treba, parafrazirajući Didi-Hubermana, «otvoriti oči prema ruševinama», iznijeti dostojanstvo tamo gdje se očekivalo brisanje. Ben Romdhane ne fotografira subjekte: on susreće prisutnosti, gotovo spektralne pojave, koje izranjaju iz brutalne stvarnosti. Ne pokušava uzvišavati bijedu; on hvata njene slojeve, uzastopne društvene, povijesne, emocionalne slojeve. Slika postaje mjesto preživljavanja: nosi u sebi trag još uvijek goruće prošlosti, pulsira vatrom borbi, izdanih nada i netaknute bijesa.
U Ben Romdhaneu postoji estetika intervala: između vidljivosti i nevidljivosti, između onoga što je prikazano i onoga što je prešutno. Slika je manje tu da "objasni" nego da izazove tremu znanja, da stvori interstice gdje gledatelj može doživjeti svijet na drugačiji način. Tuniske krajolike koje hvata; pustinje, industrijske ruševine, suha lica, prožimaju linije bijega, otvorene rane. Oni su istovremeno dokumenti i simptomi, toliko osjetljivih površina koje treba čitati kao što bi se čitao palimpsest.
Osvjetljenja vidljivog
Ova estetika preživljavanja nalazi posebno dirljivu rezonancu u Djeca Mjeseca, projektu koji Ben Romdhane posvećuje djeci oboljeloj od xeroderma pigmentosum, rijetke genetske bolesti koja ih osuđuje da bježe od sunčeve svjetlosti, pod prijetnjom nepovratnih ozljeda. I ovdje, ne radi se o stvaranju spektakularne slike patnje, već o približavanju onome što u ljudskom iskustvu ostaje nevidljivo, čak i neizrecivo. Ono što Ben Romdhane daje na uvid, manje je bolest nego stanje egzila koje ona nameće: unutarnji egzil, svijetli i okrutni, život proživljen u sjeni, doslovno.
Kroz ovu seriju, istražuje sjaj vidljivog, tu krhku zonu između sjene i svjetlosti gdje slika postaje oblik obraćanja, tiha molba. Portreti te djece, često pokriveni, zaštićeni, ali koji izravno gledaju u objektiv, pomiču naš pogled: gledaju nas koliko i mi njih. Fotoaparat tada postaje medij razmjene, gotovo komora odjeka, gdje lica postaju znakovi, površine za upisivanje dugo ugušene riječi. Tamo postoji vrlo jaka napetost između ranjivosti subjekta i snage pogleda.
Djeca Mjeseca nisu jednostavno prikazana kao žrtve biološke sudbine, već kao nositelji snage, izazova normi, tihe i ponosne ljepote. Na način preživjelih, oni nastanjuju sliku kao što se nastanjuje u vremenskoj pukotini: s intenzitetom koji izmiče uobičajenim kategorijama patosa ili suosjećanja.
Te slike čine djelo sjećanja, ali i popravka. Ponovno integriraju u polje vidljivog tijela koja društvo, a često i sama fotografija, relegira u nevidljivost. Podsjećaju da vidjeti znači i prepoznati, a prepoznati znači donijeti pravdu. Djeca Mjeseca je istovremeno politički i poetski čin, čin otpora koji poprima oblik osvijetljenog tišine. Tišina koju nas Ben Romdhane poziva da čujemo.
Zied Ben Romdhane, u tom smislu, je vizualni povjesničar tišina; njegov rad je živi otisak prožete, bolne, otporne memorije. Ali to nije beznadno djelo. U tim slikama postoji svjetlost, upornost, volja da ostane uspravno, unatoč svemu.
Njegov pogled fotografa poziva da slike progovore, ne kao što se pripovijeda linearna priča, već kao što se priziva prožeta, bolna, otporna sjećanja.
Sana Tamzini, umjetnica i kustosica izložbe. Vodila je Nacionalni centar za suvremenu umjetnost u Tunisu između 2011. i 2013. godine. Također je predsjednica Fanak Fund za mobilnost umjetnika i kulturnih operatera
Fotografija naslovnice: Tunis. Gafsa. Redeyef. Stara podzemna mina © Zied Ben Romdhane