Harem nije ono što mislite.

Kako prevazići stereotipe harema koje je stvorila orijentalistička slika ? Francusko-tunizijska povjesničarka, Jocelyne Dakhlia, upravo je objavila monumentalno djelo koje omogućava bijeg od fiksnih prikaza muslimanske žene kao i pretpostavki o despotizmu koje su podupirale ovaj pogled, posebno u Magrebu.

"Iako se Europljani svađaju oko stvari poput goveđeg mesa i uzgoja pilića, njihovi zajednički fantazmi o haremu ostaju vrlo čvrsta osnova za ujedinjenje", primijetila je s humorom marokanska sociologinja i feministkinja Fatéma Mernissi.

Sučeljavanje s dvostrukim nesporazumom

Njezin stav, u knjizi Europski harem (Ed. Le Fennec, 2003), je da ako su Hiljadu i jedna noć dugo bile zabranjene na arapskom, samo usmeno prenošene, i uključene u zapadnu književnost 1704. godine, treba razumjeti dvostruki nesporazum iza toga.

Prvi je onaj orijentalizma - tog Orijenta kojeg je stvorio Zapad, prema formuli Edwarda Saida - koji je fiksirao sliku muslimanske žene kao zatvorene, pokorne i trajnog objekta želje. A drugi se odnosi na patrijarhalnu elitu unutar samih muslimanskih društava, koja nije dopustila da se u njihovim redovima razvije imaginarij žena inteligentnih, neovisnih o svojim tijelima, sposobnih da izazovu uspostavljeni poredak inteligencijom, maštom i drugim podmetanjima kako bi zadržale dijelove moći.

Te žene, neovisne o dominantnoj nepromjenjivoj slici, predstavljene su u Mernissijevim spisima, kako u njenoj osobnoj povijesti kroz njezinu baku Yasminu, koja je doslovno živjela u haremu u Fesu, tako i kroz ono što ona naziva "zaboravljenim sultanama", kako bi označila žene koje su nekada bile vođe država u Islamu i izbrisane iz povijesnih kronika, poput Sitt Al Mulk pod fatimidima, i mnoge druge. No, redovito se vraćala fikcionalnom liku Šeherezade koja joj je služila kao standard jer se pokazala eruditskom, hrabrom i sposobnom da izazove svojim riječima ono što je despotski kralj Šahrayar vjerovao da joj nameće kao proizvoljna pravila.

Protiv "teorije harema"

Dvije decenije kasnije, francusko-tunizijska povjesničarka, Jocelyne Dakhlia, poznata po svojoj rigoroznosti, smislu za nijanse i antropološkoj brizi da daju glas marginalnim izvorima i naizgled običnim pričama, kako bi osvijetlila veliku povijest, objavljuje u tri toma i nešto manje od dvije tisuće stranica, rezultat više od deset godina istraživanja, pod naslovom Haremi i sultani: Rod i despotizam u Maroku i drugdje XIV.-XX. stoljeće (Ed. Anacharsis, 2024).

Kako bi započela svoj projekt prepisivanja povijesti koja je snažno pristrana prema dominantnoj historiografiji, autorica odlučuje krenuti od naizgled beznačajnog događaja, vrlo malo prenesenog, iz 1672. godine, a točno od neuspjele ekspedicije sultana, Moulay Ismaïla, da preuzme vlast u Marrakešu. "Kada je bio opsjednut između planina ..., pobjegao je u noći, a nekoliko njegovih žena bilo je prisiljeno hodati pješice ... jedna od njih se izgubila usred snijega, o čemu se nije moglo saznati", izvještava povjesničar Germain Moüette. Dakhlia se hvata ovog odlomka i niza drugih empirijskih primjera kako bi oborila teoriju harema, neku vrstu opće antropološke zakona koja izaziva povijesne činjenice, koja bi sugerirala da su u magrebskim društvima žene "kolektivno zatvorene, isključene iz javnog prostora i stoga iz političkog".

U svom pristupu, potkrijepljenom mnoštvom ikonografskih dokumenata, karata i teorijskih i konceptualnih revizija o pitanjima roda i moći, povjesničarka se bori protiv generalizacija, hiperseksualizacije harema i stoga esencijalizma koji i danas hrani ideju da su muslimanske žene oslabljena i dominirana bića koja treba spasiti. Ovaj metodološki rad ona vodi na više frontova, razbijajući predrasudu o muslimanskom izuzetništvu, ponovno postavljajući u kontekst razlike između muškaraca i žena i nudeći originalnu leću za čitanje odnosa dominacije i oblika autoritarizma.

U tom smislu, ona se prvo poziva na pojam ljudske morfologije kod Galena, oslanjajući se na uniseks koncept koji je dugo prevladavao i koji bi objasnio da su haremi bili svakako gineceji, ali i mjesta efeba, eunuka i homoseksualaca, dok se ona zadržava, uz slike, na pojmu muškosti i dlakavosti, koji pomažu redefinirati granice roda kroz svoje kulturne prikaze. Također, ona množi, prema povijesnim razdobljima i odnosima moći, kako je strah od žena, poput slučaja kraljeve ljubavnice Maroka, tijekom portugalske ekspedicije u Safi 1513. godine, od toga da postane "rob i da bude tretirana s okrutnošću od strane svojih novih gospodara". Kroz niz posrednika, Dakhlia pokazuje da su u to vrijeme haremi bili pluralni i da su učinci patrijarhalne dominacije bili jednako žestoki, a možda čak i više u haremu kršćanskih kolonizatora.

Prepisivanje povijesti iz temelja

Metodički rad autorice omogućava preimenovanje epoha i stoga redefiniranje konceptualnih okvira koji su se prenosili. Tako tri toma knjige odgovaraju tri razdoblja: gineciji (od 1350. do 1550.), seraili (od 1550. do 1750.), a zatim haremi (od 1750. do 1930.). To omogućava, usput, prepisivanje povijesti iz transnacionalne, obične, komercijalne, svakodnevne perspektive, a ne samo elitne ili nadređene perspektive života koji su navodno bili zatvoreni u palačama.

Jocelyne Dakhlia je posebno pronicljiva u vezi s otporima s kojima se suočava ovaj mukotrpan rad prepisivanja povijesti iz temelja. Prvo, naglašava, kritizirajući negdje klasične spise o temi, poput onih Fatéme Mernissi, koji pridaju veću pažnju sultanama, kraljicama i drugim moćnim ženama, kao iznimkama koje maskiraju ili nevidljive, kroz dugu povijest, aktivnu ulogu običnih žena.

Ona također ostaje skeptična prema sposobnosti mobiliziranja kontra-narativa koji valoriziraju drugo povijesno čitanje odnosa moći prema ženama, s obzirom na to da su nacionalni pokreti, dok su oslobađali svoje zemlje, također bili promicatelji novog patrijarhata kao i novih oblika postkolonijalnog despotizma. A zatim, bilo zbog neoorijentalističkog diskursa, koji je i dalje esencijalizirajući, koji se udružuje s feminizmima kao pro-zapadnim pokretom, ili identitetskih tendencija unutar magrebskih društava, nevjerojatno bogatstvo povijesnih borbi za emancipaciju prikazanih u ovoj knjizi danas je izvan fokusa. Kao da je u ovom pitanju rodne jednakosti, zbog pojma "harem" - koji nije daleko od onoga što je haram (nezakonito) - koji se mijenja i služi drugačije kao alibi patrijarhatu, ponovno potrebno sve započeti ispočetka.

Driss Ksikes je pisac, dramatičar, istraživač u medijima i kulturi te pridruženi dekan za istraživanje i akademsku inovaciju na HEM-u (privatno sveučilište u Maroku).