U trenutku kada se otvara konklava za odabir njegovog nasljednika, sjećanje na papu Franju i njegovu predanost prema isključenima ostaje živo. Njegovo prvo putovanje, na Lampedusu 2013. godine, najavljivalo je jasnu prioritet: prenositi glas zaboravljenih, osuditi indiferenciju prema migrantskim dramama i utjeloviti Crkvu blizu najtežih ljudskih stvarnosti. Odabir koji je ostao nepromijenjen do njegove smrti.
8. srpnja 2013., samo četiri mjeseca nakon izbora, Franjo odlazi na Lampedusu na svoje prvo putovanje izvan rimskog biskupstva. Ovaj odabir, daleko od toga da je beznačajan, iznenađuje i ostavlja snažan dojam. Jer, ovaj mali talijanski otok, nešto više od 100 km od tuniskih obala, već godinama je glavna točka dolaska za migrante iz Afrike, često na rizik svog života.
Intervjuiran nekoliko dana prije ovog posjeta, župnik otoka, još uvijek nevjeran, povjerio je medijima da će Lampedusa postati, na jedan dan, «srce svijeta». Daleko od trijumfalnih putovanja svojih prethodnika, papa je želio jednostavan, gotovo povjerljiv pristup. Vatikan je govorio o posjetu «skromnom i diskretnom», motiviranom boli uzrokovanom nedavnim brodolomom migranata u Mediteranu.
Homilija koja udara
Ali utjecaj ovog putovanja bio je sve osim diskretan. Na sportskom terenu otoka, Franjo izgovara homiliju rijetke intenzivnosti. U njoj osuđuje «globalizaciju indiferencije» i ukazuje na kolektivnu odgovornost za tragediju smrti na moru. Migranti, osuđuje, «su pokušavali pobjeći iz teških situacija kako bi pronašli malo mira i spokojstva; pronašli su smrt».
Ovaj govor odjekuje kao prekid s određenom diplomatskom suzdržanošću, koja je više uobičajena za običaje Vatikana. To je ton angažiranog, ogorčenog pastira koji bira ne skrenuti pogled.
Ovo prvo putovanje najavljivalo je što će biti cijela putanja pape Franju: stalna pažnja posvećena «periferijama», prema njegovim vlastitim riječima. Čak i prije svog izbora, kardinal Bergoglio je pozivao Crkvu da «izađe iz sebe» i ide prema «egzistencijalnim periferijama», gdje se izražava bol, nepravda, usamljenost.
On je ovu viziju stavio u praksu, putujući u područja koja su rijetko posjećivali njegovi prethodnici: Madagaskar, Istočni Timor, Demokratska Republika Kongo, Kuba, Bangladeš… Toliko udaljenih destinacija od centara moći, odabranih da utjelove Crkvu blizu naroda.
Mediteran u stalnoj uzbuni
Mediteran zauzima posebno mjesto u ovom pontifikatu. Franjo je posjetio mnoge zemlje svog oboda: Grčka, Cipar, Malta, Albanija, Egipat, Palestina, Turska, Izrael… Ne iz geopolitičkih razloga, već kako bi podsjetio da je ovo more, kolijevka civilizacija, postalo groblje i ogledalo svjetskih podjela.
Franjo nikada nije popustio svoju pažnju na migrantska pitanja. U svojim enciklikama i porukama, učinio je to stalnom temom. Tijekom 105. Svjetskog dana migranta i izbjeglice, sintetizira svoj pristup u četiri glagola: prihvatiti, zaštititi, promicati, integrirati. U Christus Vivit, pobudnici upućenoj mladima, čak ih naziva «paradigmom našeg vremena».
Papa nije oklijevao pozvati političke vođe na odgovornost. U veljači 2025., nekoliko mjeseci prije svoje smrti, pismo upućeno američkim biskupima osudilo je program masovnih deportacija. Tamo je napisao da «ispravno oblikovana savjest ne može ne izraziti svoj neslaganje prema bilo kojoj mjeri koja tiho ili eksplicitno identificira ilegalni status nekih migranata s kriminalom».
Ovim vrstama stajališta, privukao je neprijateljstvo nekih političkih dužnosnika, ali je zadržao stalnu liniju: onu evanđelja koje se živi bez kompromisa.
Osobna memorija egzila
Ova borba nije bila apstraktna za Franju. On sam, potomak Talijana koji su emigrirali u Argentinu početkom 20. stoljeća, nosio je u sebi obiteljsku memoriju egzila i nade u bolji život. Također je volio podsjetiti da je Sveta Obitelj morala pobjeći u Egipat kako bi izbjegla nasilje kralja Heroda: bijeg koji je činio da je, kako je govorio, «obitelj migranata».
Ova duboka povezanost s migrantima prožimala je cijeli njegov pontifikat, sve do njegovih posljednjih dana. Tijekom sprovodne mise, kardinal Giovanni Battista Re je podsjetio da je njegovo prvo putovanje bilo na Lampedusu, «otok simbol drame emigracije». A u bazilici Santa Maria Maggiore, među onima koji su došli reći mu zbogom, izbjeglice su bile prisutne.
Fotografija s naslovnice: Papa Franjo tijekom svog putovanja na Lampedusu 2013. godine © Vatican Media