Djordje je stari prijatelj, originalna i jedinstvena figura, koji je rado putovao izvan Balkana, posebno u Kanadu, gdje je živio. Jednog dana se zaljubio u povijest svog kraja, Krajine, teritorija granice koju je nastojao otkriti i razumjeti. Priča nam…
Kupio sam svoj prvi detektor metala 2020. godine, priča Djordje, Vanquish 440 od Minelaba, australske marke, na samom početku Covida. Bio sam ovdje sam u Karinu, bez prava da idem bilo gdje dalje od deset kilometara, morao sam se nečim zabaviti. Djordje potječe iz Žegara, srpskog sela u Hrvatskoj u podnožju Velebita, ovog planinskog lanca uz obalu Jadranskog mora, gdje su na početku XVI. stoljeća bili smješteni vojnici Vlašići, Slaveni ili Mađari koji su bježali od osmanskih invazija, odbijajući se preobratiti, kako bi čuvali granicu Austro-Ugarske Monarhije u zamjenu za zemlju i oslobađanje od poreza. To je slučaj s obitelji njegove majke, rođene Komazec, koja je došla iz Hercegovine i smjestila se na ovoj granici s Bosnom, u ovom području zvanom Krajina, ovom "konfinu" vojnom, kraj što znači kraj, kako bi branili Carstvo od napada Akindžija, tih irregularnih konjičkih trupa Osmanskog Carstva koje su se bavile pljačkom.
Kažu da je ovu zemlju osvajala Osmanlije, ali to nije sasvim točno. Većinom su je zapravo osvajali Bošnjaci s druge strane planine, koji su se odlučili preobratiti na Islam kako bi ostali na svojim zemljama.
Ovdje, blizu manastira Krupa, otkrio sam svoj prvi rimski novčić. Na jednoj strani bio je prikazan profil Apolona, a na drugoj kola vučena od četiri konja. Kada sam ga uzeo u ruke, moj mozak je počeo zamišljati konjanika, vidio sam ga kao da sam bio tamo. Nakon toga je to nastavilo imati taj učinak: na svaki antički predmet moj um se zabavlja rekreirajući trenutke iz prošlosti, izmišlja scene.
Od 0 do 5 godina, Djordje je odrastao u selu Krupa, kod svojih baka i djedova, dok su njegovi roditelji završavali graditi kuću u Žegaru gdje ide u školu s drugim Srbima svoje dobi, što nije bio svjestan, odgajan kao dobar Jugoslaven. No 1991. godine, u petnaestoj godini, rat je proglašen i umjesto u Zadar, veliki grad regije, njegovi roditelji ga šalju da studira u Kninu, glavnom gradu onoga što će do 1995. godine biti Srpska Krajina, autonomna teritorija koja se opirala hrvatskoj vojsci Tuđmana, i tu otkriva svoje etničke korijene:
Održana je ceremonija završetka godine i kako sam bio u dramskoj sekciji svog koledža, dali su mi grb Srbije da ga ponosno nosim. Odjednom su svi počeli vrištati, zviždati, aplaudirati mi. Kako mi se taj uspjeh činilo malo zasluženim, kada sam se vratio kući ispričao sam roditeljima scenu i objasnili su mi da je to zato što smo Srbi, publika je toliko cijenila moj nastup. Tada sam ih pitao koja je razlika biti Srbin, a oni su prvi put uzeli vremena da mi objasne da naša pravoslavna religija nije baš kao ona katoličkih Hrvata, da nemamo iste korijene… Ali ja nisam slušao više, bio sam samo jako razočaran, želio sam da me publika voli zbog mene, a ne zato što sam Srbin.
U godinama koje su slijedile, borbe se približavaju Žegaru, a Djordje otkriva da mu stanovnici hrvatskih sela kroz koja prolaze autom viču uvrede. Njegovi roditelji vode njega i sestru da provedu ljeto 1991. u Novom Sadu, drugom gradu Srbije, gdje će kasnije studirati, vraćajući se u Krajinu samo ljeti i za praznike. Njegova majka, koja je medicinska sestra, i njegov otac, vozač, ostaju kako bi podržali ratni napor. No ljeto 1995. godine pokrenuta je Oluja, Operacija Oluja etničkog čišćenja regije od hrvatske vojske.
4. kolovoza u ponoć došao je vojnik i rekao nam da moramo pobjeći. Naš auto bio je minijaturan, verzija jugoslavenskog Fiča od talijanske Fiata 500, i morali smo nagurati cijeli naš život unutra, to jest fotografije i hranu za put koji će trajati tri dana za 650 kilometara. Ukupno nas je 250000 pobjeglo, a 80% kuća u našem gradu je spaljeno.
Nakon toga ostaje nekoliko godina u Novom Sadu, završava studij elektrotehnike, a zatim napušta Srbiju neposredno prije NATO bombardiranja u proljeće 1999. godine, vezano uz invaziju na Kosovo, provodi godinu i pol u Francuskoj gdje se upoznajemo, povremeno se ponovno smješta u Hrvatsku u Krupi, u kući od ramova zemlje koja se nalazi uz kuću njegovih baka i djedova, bez vode i struje, a zatim nalazi posao u Vukovaru za nevladinu organizaciju, na krajnjem istoku Hrvatske, gdje je grad uništen tijekom opsade 1991. godine od strane srpske vojske, upoznaje Catherine i seli se u Kanadu, radi kao električar na naftnim platformama, tri godine u Calgaryju, devet godina u Edmontonu, zarađujući novac u hladnoći kako bi obnovio kuću svojih roditelja.
Nakon šesnaest godina ovog ekstremnog života na Velikom Sjeveru, Djordje se ponovno smješta u Hrvatsku i kako je kuća u Žegaru još uvijek u izgradnji, smješta se u kuću za odmor u Karinu gdje ostavlja svoje nekoliko kofera, nekadašnje ljetovalište koje je prije bilo potpuno srpsko, a koje su nakon etničkog čišćenja preuzele skromne hrvatske obitelji. Danas službeno živi 10% Srba, 50 birača na populaciju od 700.
Moji roditelji su uspjeli pregovarati s hrvatskom obitelji koja je okupirala kuću i povratiti je. Imali smo sreće, nije bila jako tražena. Sada je to moja baza kada ne radim u inozemstvu na gradilištima. S susjedima, koji su svi Hrvati, nemam nikakvih problema, dobro se slažemo. Ljeti iznajmljujem kuću na Airbnb-u i idem živjeti u Žegar s roditeljima, sada kada je kuća obnovljena.
Kada sam kupio ovaj detektor metala 2020. godine, bilo je to bez da sam znao zašto. Onda sam se našao sam ovdje i više nije bilo nikoga tko bi se sjećao. Sada ne želim prodavati ono što pronađem u ovoj zemlji. Nude mi visoke cijene, ali prvo, to je ilegalno, a osim toga, to je loše, jer kroz ove antičke artefakte preživljava cijela jedna povijest koja pripada svima nama, bili mi Jugoslaveni, Grci, Osmanlije. I ta povijest, ona me pomiruje s ovom zemljom, omogućuje mi da se osjećam živim danas. Bio sam protjeran, ali sam se vratio i ponovno naselio Krajinu Rimljanima, Mađarima, Vlašićima, tako sam ponovno stao na noge, ne shvaćajući isprva, kako sam se ponovno smjestio kod kuće.
François Beaune je pisac, danas živi u Marseilleu. Prošao je mnoge putovanja po Mediteranu kako bi prikupio cijeli niz "Istinitih priča", od kojih je dio objavljen u "Mjesecu u bunaru", (izdavačka kuća Verticales, 2013, i u Folio Gallimard, 2017). Upravo je objavio svoj posljednji roman "Dubina vode", u izdanju Albin Michel, u siječnju 2025., pod zajedničkim pseudonimom s junakinjom Jessica Martin.
Foto naslov: Rijeka Krupa u Krajini © Biljana Jovanovic - Pixabay