U planinskom selu Antia na otoku Evi, gotovo 2 500 godina, stanovnici su međusobno komunicirali koristeći jezik zviždanja, poznat kao « Sfiria ». Ovaj tako poseban način komunikacije prijeti nestankom, jer u selu više nema mladih, a rijetki preostali stanovnici, njih 25, su stariji i imaju poteškoća sa zviždanjem zbog svojih zubnih proteza. Ipak, jedan čovjek pokušava to naučiti kako bi ga sačuvao.
Svijet je prvi put saznao za Sfiriju 1967. godine, nakon avionske nesreće koja se dogodila u tom području. Stanovnici sela organizirali su potrage kako bi pronašli pilota, a kako bi međusobno komunicirali, zviždali su. Svaki zvižduk odgovara jednom slovu abecede, a nekoliko skupina stvara cijele rečenice. Ovaj jezik omogućio je brzi napredak u potragama, u vrijeme kada su sredstva komunikacije na terenu bila gotovo nepostojeća. Novinari stranih novinskih agencija koji su došli pokriti ovu nesreću prvi su put čuli jezik zviždanja i o njemu su pisali.
Vježbati kako bi mogli zviždati
Panagiotis Tzanavaras rođen je i odrastao u Antiji, gdje je naučio jezik zviždanja u dobi od 12 godina. S nostalgijom se sjeća godina kada je njegovo selo bilo puno života i kada su se stanovnici međusobno komunicirali zvižducima: « Dok smo išli u osnovnu školu, svu djecu u selu razumjela su i govorila Sfiriju ». Objašnjava da je ovaj način komunikacije bio posebno korišten od strane stočara u regiji koji su obavještavali druge stanovnike, na drugom kraju sela, o svemu što se događa. « U to vrijeme nije bilo mobilnih telefona i Sfirija je bila jedini način komunikacije seljana raspršenih cijeli dan po vrhovima i padinama. Ako bi netko, na primjer, izgubio svoju životinju, obavijestio bi cijelo selo zviždanjem i informacija bi se kretala u nekoliko dijelova sekunde s jednog kraja planine na drugi. U drugim okolnostima, trebalo bi sati da jedan obavijesti drugog u slučaju problema. »
Međutim, naučiti « Sfiriju » nije lak zadatak, jer nema teorije i sve što je potrebno temelji se na praksi. « Druga poteškoća leži u tome što su mladi napustili Antiju, pa je ne čuju kao što smo je mi čuli kada smo bili djeca. Primijetio sam u satovima koje vodim da kada tražim od učenika da mi kažu rečenicu zviždanjem, imaju poteškoća. S druge strane, kada je ja prvo zviždim, njima je puno lakše to ponoviti », naglašava.
Prenijeti svoj jezik
Panagiotis Tzanavaras sada živi na Syrosu, glavnom gradu Kiklada. Tamo se već 25 godina posvećuje širenju i očuvanju Sfirije. Kroz posjete školama u Grčkoj, pokušava uputiti mlade u tajne jezika zviždanja. A rezultati su ohrabrujući!
« Mnogi su djeca, ali i odrasli zainteresirani za učenje ovog posebnog jezika. Djeca su posebno oduševljena. Prije nekoliko vremena, posjetio sam osnovne škole u Ateni, Larissi i Syrosu. Učenici su postavljali vrlo relevantna pitanja o jeziku zviždanja i pokazali su veliku želju da ga nauče. To je vrlo važno, jer će tako biti sačuvana ».
Interes cijelog svijeta
Posljednjih godina, strani mediji poput BBC-a, France Télévision, japanske mreže Japan Voice, između ostalog, posjetili su planinsko selo Evi kako bi predstavili priču o jeziku zviždanja i razgovarali s nekolicinom stanovnika koji su ostali u regiji. Paralelno, istraživački timovi iz Grčke i nekoliko drugih zemalja dolaze u Antiju kako bi ga proučavali.
Sa svoje strane, kako bi popularizirao Sfiriju, Panagiotis Tzanavaras sudjeluje na međunarodnim konferencijama o jezicima zviždanja, koji se koriste u najmanje 70 zajednica širom svijeta. Njegov cilj je također stvoriti centar za arhiviranje, proučavanje i očuvanje Sfirije u samom srcu svog rodnog sela, u školi u Antiji, koja je napuštena već dugi niz godina zbog nedostatka učenika u regiji.
« Učinit ću sve što je u mojoj moći kako ovaj jezik ne bi nestao. Siguran sam da, ako mladi iz regije postanu svjesni, jezik zviždanja će ponovo oživjeti » dodaje. Godine 2019. Sfirija je upisana u Nacionalni registar nematerijalne kulturne baštine, ali još nije priznata od strane UNESCO-a. Ipak, to je prvi korak koji daje nadu.
Fotografija naslovnice: Panagiotis Tzanavaris posvećen je širenju i očuvanju Sfirije ©Panagiotis Tzanavaris