U veljači 2012. upoznajem Abdeslama Abdelhaka zahvaljujući zajedničkoj prijateljici. Bivši novinar, odveo me je tog jutra na moje prvo putovanje kroz Oran, nekada najeuropskiji grad Alžira, sa svojom brojnijom španjolskom zajednicom koja se ispraznila nakon Nezavisnosti. Na ručku mi povjerava priču koja slijedi :
Jednog rujanskog dana 2006. primamo grupu od osamdeset pieds noirs, uglavnom iz Saïde, koja se nalazi 170 km južno od Orana, malog grada na početku Visokog platoa, koji su odlučili posjetiti mjesta svoje mladosti. Turisti u Alžiru, dakle ! Već dugo nismo vidjeli to !
Grupa stiže oko petnaest sati na zračnu luku Es Sénia. Putujemo autobusom od dvadeset osoba, s četiri vodiča, i čim se smjeste, krećemo prema Saïdi gdje ih čekaju.
Tijekom putovanja koje traje nešto više od 3 sata, atmosfera je napeta, napustili su zemlju prije pedesetak godina, u dramatičnim okolnostima, nakon rata koji je trajao sedam godina, i vraćaju se nakon dugog razdoblja terorizma, devedesetih godina, Crne desetljeće. Mediji su dobro obavili svoj posao s druge strane Mediterana, i boje se da će biti žrtve napada. Da ne spominjemo Benedikta XVI., koji je upravo izabran za Papu, i koji je dao izjave o nasilju u islamu. Muslimanska ulica počela je gunđati, čak je bilo i prosvjeda u Egiptu, a naravno naši alžirski ekstremisti iskoristili su val kako bi potaknuli mržnju.
Ipak, stižemo u Saïdu, i na kraju sve prolazi dobro, u hotelu ih čeka doček, među kojima su i stariji iz Saïde koji dolaze da ih pozdrave. Neki ponovno sreću prijatelja, poznanika. Već prvog dana imamo desetak muslimana koji su stalno u grupi, prate pieds noirs na kupovinu, pozivaju ih kod sebe na kus-kus i prate sve naše aktivnosti.
Treći dan idemo posjetiti stari Saïdu. Sredina rujna, na Visokom platu, sunce je obavilo svoj posao cijelo ljeto, krajolik je lunarni osim jednog ponora, koji se otvara tik uz cestu. Taj ponor je mali raj. Potok teče na dnu i daje život bujnoj zelenilu, divovskim drvećem, travi, cvijeću. Čuvari šume su čak uredili mali zoološki vrt, ima magota, gazela.
Šetamo tim mjestom, ugodnim i svježim, i u jednom trenutku pauze, mala grupa od petnaestak osoba se odvaja i penje se na drugu stranu ponora. Grupu vodi dama koju nitko prije nije primijetio. U grupi postoje oni koji se ističu u prvom planu i oni koji diskreciju smatraju načinom života, koji su na dnu autobusa, koji prolaze nevidljivi. Ona je pripadala toj kategoriji.
Peni se uzbrdo, zaustavlja se, okreće se i uzima riječ. U tom trenutku postaje zapažena. Ima glas koji se čuje i stotinu ljudi koji su tu je čuje vrlo dobro, pogotovo jer razvija govor koji nas je dirnuo u srž.
Evo, kaže, ja nisam iz Saïde i prvi put sam u Alžiru. Ali moj muž, on je bio iz Saïde. Bio je Židov i bio je i poštar, što mu je omogućilo da prolazi kroz sve zajednice, kršćanske, židovske, muslimanske, i imao je prijatelje svuda, jer je bio veseli dečko. Ako sam danas ovdje, to je zato što mi je Edmond, moj muž, na svom smrtničkom krevetu obećao da ću doći raspršiti njegove pepeo ovdje.
U rukama drži urnu. Mi smo šokirani, čak ima i žena s suzama u očima. Ona nastavlja : Ovo nije dan tuge, naprotiv, jer je Edmond bio veseli dečko, volio bi da se to dogodi u veselju, pogotovo što će danas imati sreću da se vrati na svoju rodnu zemlju.
Ona otvara urnu i u ovoj grupi od osamdeset osoba, možda dvadesetak njih je židovske vjeroispovijesti, i oni započinju melodiju, ali samo melodiju bez riječi. To je Kaddish, molitva za mrtve. Ova melodija prati damu sve dok ne završi s raspršivanjem pepela.
Kada je završila, počinje se spuštati niz padinu, i u tom trenutku, tri, četiri, deset, a zatim vrlo brzo pedesetak glasova se diže. To su kršćani iz grupe, koji počinju pjevati. Oni pjevaju melodiju. Kasnije sam saznao da je to bila himna radosti, ali samo melodija bez riječi, sve dok ne stigne do dna ponora i pridruži se grupi.
U tom trenutku, među nama prolazi mala frakcija vječnosti tišine. Svi smo ukočeni. A onda nas jedan od starih muslimana, koji je stalno bio s nama, poziva i kaže nam : a što je s nama, braćo, mi muslimani, zar ne znamo više sahraniti naše mrtve ? Idemo Fetiah ! I svi smo izrecitirali prvu suru Kurana u čast mužu te dame.
François Beaune je pisac, danas živi u Marseilleu. Prošao je mnoge putove po Mediteranu kako bi prikupio cijeli niz "Pravi priče", od kojih je dio objavljen u "Mjesec u bunaru", (izdavačka kuća Verticales, 2013, i u Folio Gallimard, 2017). Nedavno je objavio svoj posljednji roman "Dubina vode", u izdanju Albin Michel, u siječnju 2025., pod zajedničkim pseudonimom s junakinjom Jessica Martin.
Fotografija na naslovnici: Oaza u Timimounu u Alžiru © Tarik Hafid