Jedan stil života, kako ga ukrotiti? Kako ga karakterizirati a da ga nikada ne zatvorimo, ne obuhvatimo u kategorije, vrijednosti ili klišeje koji ga fiksiraju? To bi značilo oduzeti mu razlog postojanja, koji je upravo biti u životu, u načinu pristajanja na postajanje. Kao što bi rekao Montaigne: „Ne slikam biće, slikam prolaz“
Tražiti jedan ili više stilova života, mediteranskih, nije način da se obnovi povezanost s drevnim referencama mediteranske antropologije: čast, siesta, brak u blizini, mačizam, muškost... Mediteranske studije[1] su se od tada razvijale i uspjele su nadmašiti te pojmove ili kategorije koje su izvan vremena i povijesti. To su životne putanje koje imaju smisla danas, one izmiču fiksnim oblicima znanja koji pokušavaju karakterizirati, jednom zauvijek.
Ovdje se radi o pozivu da se slijedi misao koja je transverzalna, u pokretu, u potrazi za jednim ili više stilova života, mediteranskih. Kontekstualna misao koja se igra interakcijama povijesti i drugih stilova života, u konkurenciji, koji se afirmiraju i ponekad sukobljavaju. U doba osmanskog kozmopolitizma, na primjer, u Istanbulu/Constantinopoli, rado se suprotstavljalo jedan stil la franca s jednim stilom la turca, sa svim zamislivim gradacijama između njih.
Izum svakodnevice
Krenimo u potragu za „Izumom svakodnevice[2]“. Tu je izvor koji je uvijek živ za ispitivanje stila života, u njegovoj općenitosti, i stila života, mediteranskog, posebno. Načini prehrane daju nam magistralni izraz toga. To je posebno slučaj kroz široko globaliziranu distribuciju mediteranske dijete čiji su blagotvorni učinci na zdravlje, posebno protiv pretilosti, sada postali očigledni. No, osim te mediteranske dijete, koja je samo oznaka na međunarodnoj razini, postoje gesti koje se susreću i ponovno nalaze kako bi izumile kuhinju, mediteransku, što je bliže onome što se proizvodi, u obliku kratkog lanca, ekološke, prirodne poljoprivrede, vraćanja zemlji, prirodi, što nije povratak u zemlju, upisan u jedinstveni identitet, već naprotiv način povezivanja tla i svijeta, domaće regije i okusa koji dolaze odasvud – kako bi se stvorile kuhinje, mediteranske, 21. stoljeća. To je prelazak kulinarskih granica čemu svjedoče tako dobro calantica ili panelles, koje ovdje opisuje Mayalen Zubilaga.
Stil života, mediteranski, 21. stoljeća, upisan je u povijesni kontekst koji je naš, koji je duboka promjena ere, na klimatskom planu, za koju je čovjek istovremeno akter i potpuno odgovoran: antropocen. Ovaj stil života, mediteranski, nije samo prolazni fenomen mode, efemeran ili čak jednokratni. On se razlikuje od onoga što nazivamo lifestyle, koji se mijenja tako lako kao i majica. Stil života zapravo odgovara obliku ukorijenjenosti, redovitosti, dubokim vrijednostima koje se nalaze, iako nikada nisu fiksne, izvan vremena i povijesti.
Rat stilova
Stoga, kada je George Bush izjavio, tijekom Konferencije u Riju, 1992. godine, o održivom razvoju: „Američki način života nije pregovarački“, istaknuo je kulturnu ukorijenjenost i američku stratešku prioritet. Way of life, stil života koji su američki politički vođe, od Georgea Busha jučer do Donalda Trumpa danas, spremni braniti svim snagama u ime svojih vrijednosti, bez obzira na utjecaj koji to može imati na globalno zagrijavanje i budućnost naše planete. Tako postoji duboka politička rezonanca povezana s pitanjem izbora, poštovanja ili obrane stila života.
Rat stilova je aktivan u našem vremenu, i bilo bi mudro ne podcjenjivati opseg takvih rasprava, takvih borbi. To se odnosi i na simboličko polje, na svijet vrijednosti, kao i na ekonomski plan, na obranu modela potrošnje i proizvodnje na međunarodnoj razini. Rat stilova, posebno između American way of life, Chinese way of life ili Islamic way of life, kako bi se ponovo uspostavile logike carstva ili transnacionalne forme koje imaju utjecaj na globalnoj razini.
Kako karakterizirati ovaj stil života mediteranski?
Mediteranski način života, stil života, mediteranski, koji je sam po sebi višeznačan i kompozitni, zasigurno je alternativa svijetu kakav jest, putanja koja ne podliježe političkoj logici carstva, iako se afirmira i razvija u konkurenciji pa čak i u suprotnosti s drugim stilovima života. Ne zaboravimo, stil je doista „oznaka čovjeka na svemu“, kao što bi rekao Paul Valéry…
Kako karakterizirati ovaj stil života mediteranski? Počinje se pričama. Mediteran zapravo postoji samo koliko se priča. Naša mediteranska mašta sastoji se od svih tih priča koje nas čine onim što jesmo, od Iliade i Odiseje Homera, Metamorfoza Ovidija ili Tisuću i jedne noći i do suvremenih pripovijesti, pjesama i romana koji daju lice Mediteranu 21. stoljeća.
Te priče čine tkaninu naših snova, ali postoje i muzike koje nas tjeraju da svijet čujemo drugačije. One prelaze granice i cirkuliraju, s jednog obale na drugu, iz luke u luku, zvučne pošiljke koje obogaćuju naše slušanje suptilnim i višeznačnim materijalom i uvode nas u svijet, u ritam, sastavljen od muzičkih legura.
Priče, zvučni svjetovi, ali i filmske slike i plastične mašte. Sve to oblikuje li stil života, mediteranski? To je još uvijek u točkama, to je priča u razvoju, potraga koja se ne ukida niti završava u konačnoj formuli. Ona pronalazi barem jedno lice ili figuru u ovom otvorenom krugu prema drugome koji ocrtava Mediteran 21. stoljeća.
Jedna zajednica slika može se, na primjer, uspostaviti u pogledu fotografa, stvarajući svoj vlastiti svijet iz svojih putovanja. Postoji vizualna materija kroz koju se utjelovljuje stil života, mediteranski. To je jedan od načina da mu se daju jedno ili više lica, da se pronađe, od mjesta do mjesta, fragmenti osjetljivih pejzaža ili ljudskih avantura koji čine svijet i hrane vizualnu maštu kroz fotografiju. Ova mašta mogla bi biti i filmska – toliko su gesti jednog stila života zapravo inspirirani sekvencama filmova koji oživljavaju „mitologije“ i transformiraju naš odnos prema svakodnevici. U tom smislu, utjecaj američkog filma na naše stilove života i naše modele potrošnje ne dovodi se u sumnju. Imamo li ideju što može nastati iz filma, ili iz mediteranskih filmova?
Kultura u svakodnevnom životu, objekti svakodnevnice, stolovi, stolice, lampe, šalice, jela ili čajnice, slavine ili lampe, izrađene, na primjer, od suvremenog dizajnera poput Zouhaira Ben Janneta, kojeg ovdje opisuje Sana Tamzini, daju ideju o onome što se oblikuje i može ostvariti oko Mediterana.
Istraživanje jednog ili više stilova života, mediteranskih, pravi je i lijep način da se pokaže da Mediteran nije mrtva zvijezda, da nije osuđen postati novo morsko groblje. On i dalje stvara, iznova i iznova, djela, smisao i život.
[1] Vidi Rječnik Mediterana, pod uredništvom Dionigija Albere, Maryline Crivello i Mohameda Tozyja, Actes-Sud/MMSH, 2016.
[2] Michel de Certeau, Izum svakodnevice, 10/18, 1980.
„Uliks ili konstelacije“, izdavačka kuća le Bec en l’air, 2013, Uz prijateljsku suradnju Francka Pourcela
Fotografija naslovnice © Franck Pourcel