Tko voli Mediteran neizbježno je privučen djelom Predraga Matvejevića ! Neobična ličnost, sin ruskog oca i hrvatske majke, bio je duboko vezan uz Mostar, uz taj stari most koji povezuje dvije obale svijeta koji je bio njegov. Nažalost, taj most je uništen tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji, a Predrag je postao siroče tog « bivšeg svijeta » koji je tako pravedno opisao, kao inspirirani profesor, znatiželjni erudit i angažirani intelektualac protiv svih identitetskih nacionalizama. Delo Predraga o Mediteranu je meteorit, došao s Balkana, koji priča o svijetu koji je postao njegov, kroz njegove brojne peregrinacije u tom središtu svijeta.
Postoje putovanja nakon kojih se naš pogled mijenja i ona u kojima se naš vlastiti prošlost transformira : ona otvaraju ili zaključuju pripovijesti o Mediteranu.
Zadržimo ovaj izvadak za našu « Mediteran u pripovijestima »…
Njegov « Mediteranski brevijar » postao je jedna od onih neizostavnih knjiga koja vas neprestano prati, kroz vrijeme. Uzimamo ga i ponovo uzimamo, prelistavamo i šapćemo, slušamo i pričamo u toliko fragmenta koje on sam drži u tajnosti.
Ovo je doista neobično djelo koje je postalo neizostavno za otkrivanje i razumijevanje mediteranskog svijeta, pozivajući nas da napravimo korak u stranu, kao u jednoj od njegovih drugih važnih knjiga, « Druga Venecija », koja je 2003. godine dobila nagradu Strega, jednu od najviših talijanskih književnih priznanja. Ima umjetnost da nam pokaže što se skriva u očiglednosti neprimjetnih stvari.
Putujući između svoje domovine Hrvatske, Francuske, svoje književne domovine, i Italije, gdje je predavao na Sveučilištu La Sapienza u Rimu, Matvejević je jedan od vrlo rijetkih pisaca koji je uspio stvoriti i održati vezu između Srednje Europe i Mediterana. Most između svjetova, ljubitelj kruha, od kojeg je stvorio jednu od svojih posljednjih velikih knjiga, Matvejević je mnogo više od jednostavnog putnika, bio je prijatelj, saveznik, ljubitelj osjetilnog svijeta u Mediteranu, kojeg je znao podijeliti kao nitko prije njega.
Ovdje počinje djelo koje nije opterećujuće, to je više Brevijar koji, više nego na molitvu, poziva nas da uđemo u pravi vrt užitaka !
Mediteranski brevijar, čiji je ovdje kratak izvadak, za čitanje i ponovo čitanje…
Ne možemo objasniti što nas tjera da pokušavamo, iznova i iznova, rekonstruirati mediteransku mozaiku, da još jednom sastavimo katalog njenih sastavnica, da provjerimo značenje svake od njih uzete zasebno ili vrijednost jednih u odnosu na druge: Europa, Magreb i Levant; judaizam, kršćanstvo i islam; Talmud, Biblija i Kuran; Atena i Rim; Jeruzalem, Aleksandrija i Konstantinopol; Venecija i Genova; dijalektika, demokracija i grčka umjetnost; republika, pravo i rimski forum; arapska znanost nekada; provansalska i katalonska poezija nekada; renesansa u Italiji; Španija u raznim vremenima, uzvišenim i okrutnim; Južni Slaveni na Jadranu, i mnoge druge stvari. Ističući ili razdvajajući tako jače ili dominantnije komponente, obično predstavljene u njihovim binarnim ili ternarnim odnosima, riskiramo da smanjimo ili iskrivimo značaj ili sadržaj Mediterana. Ovdje su se narodi i rase ujedinili i razdvojili kroz stoljeća, približavajući se ili sukobljavajući se možda intenzivnije nego drugdje: upadamo u pretjerivanje kada želimo istaknuti njihove sličnosti i uzajamnosti, zanemarujući njihove razlike i sukobe. Mediteran nije samo jedna priča.
Mediteranske osobitosti ne uklapaju se lako u druge cjeline, ne uklapaju se u sve odnose koje more održava s kontinentom, jug s sjeverom, istok ili zapad s jugom. Brojne su kontradikcije koje su obilježile civilizacije, stare i nove, obala Mediterana: nakon Grčke i Rima, Bizant, Italija, Francuska s Provanskom, Španija i Katalonija, Arapi iz Magreba do Levanta, Španija i Dalmacija i Panonija, slovenska obala do Alpa, Srbija s Crnom Gorom, Makedonija i Bugarska, Albanija, Rumunija, Turska, i sigurno mnoge druge, prije ili nakon grčko-rimske epohe i u odnosu na nju, zajedno ili odvojeno. Kulture Mediterana nisu isključivo nacionalne kulture.
Mediteran ne podnosi preuske mjere. Izdati ga je smatrati ga eurocentričnim, kao isključivo latinskim, rimskim ili romaniziranim proizvodom, promatrati ga iz perspektive panhelenskog, panarapskog ili cionističkog stajališta, ocjenjivati ga prema određenom etničkom, vjerskom ili političkom partikularizmu. Često je njegova slika bila iskrivljena od strane fanatičnih tribuna i pristranih tumača, znanstvenika bez uvjerenja i propovjednika bez vjere, službenih kroničara i povremenih pjesnika. Države i Crkve, monarsi i prelati, svjetovni i religiozni zakonodavci trudili su se podijeliti prostor i ljude. No unutarnje veze su odoljele podjelama. Mediteran je više od jednostavne pripadnosti.
Govorenje o Mediteranu patilo je od mediteranske rječitosti: sunce i more; mirisi i boje; vjetrovi i valovi ; pješčane plaže i otoci sreće; mlade djevojke brzo zrele; udovice odjevene u crno; luke, brodovi i pozivi na putovanje; plovidbe, brodolomi i pripovijesti koje ih prate; naranče, mirte i masline; palme, borovi i čempresa; raskoš i bijeda, stvarnost i iluzije ; život i san. To su motivi iz kojih su se prekomjerno crpili opći mjesta književnosti: opisi i ponavljanja. Mediteranska retorika služila je demokraciji i demagogiji, slobodi i tiraniji. Zauzela je forum i hram, pravdu i propovijed. Arena je odjekivala izvan Areopaga. Mediteran i njegov diskurs su neodvojivi.
Fotografija naslovnice: Stari most u Mostaru ©Hans Hansen - Pixabay