To je ljudska činjenica koja toliko govori o Mediteranu, o njegovim odlascima i povratcima, o njegovim udaljenostima i ponovnim susretima, barem simboličnim, s mjestom odakle dolazimo. Njegovo porijeklo, višestruko, umjesto njegovog jednostavnog, jedinstvenog podrijetla.
Izložba u Mucemu, studeni 2024-ožujak 2025/ Komisari Giulia Fabbiano i Camille Faucourt/Scenograf, Claudine Bertomeu.
Izložba « Povratak. Iskustva povratka u Mediteran » koja se trenutno prikazuje u Mucemu je hrabra, a ipak uvjerljiva pokušaj da ispriča te veze, neuništive. Ono što privlači život, što mu daje kompas, neprekidnu želju za povratkom, unatoč svemu. Toliko veza je stvoreno odavno, iz ovog mediteranskog svijeta koji je uvijek povezan, povezan s ljudskim avanturama migracija i dijaspora. One ne zaboravljaju ovo sidrište, suočene s raspršenjima egzila, dalekim putovanjima, gubitkom koji poziva na moguće ponovne susrete, preko odsutnosti i boli, lomova i razdvajanja. Postoji ta ljudska činjenica koja prolazi kroz vrijeme i budi tu želju, tu potrebu koja se uvijek iznova aktivira za « Povratak ».
Osjećaj nostalgije ? Možda, i zašto poricati ili napustiti to mjesto odakle dolazimo i koje je od vitalnog značaja ponovno pronaći u nekom trenutku svog života. Nostalgija je još uvijek ono što je bila, snažan osjećaj koji pokreće žene i muškarce Mediterana. Prečesto su bili uzdrmani ili mučeni odlaskom ili bijegom, iz političkih, ekonomskih ili obiteljskih razloga. Otići, kao što je bio slučaj s toliko osamljenih muškaraca ili ranjenih obitelji, i konačno se moći vratiti kako bi pronašli neke tragove. Znakovi pripadnosti, kroz mauzoleje ili hodočašća koja pričaju priču nikada potpuno zakopanu. Ona izranja i ponovo se pojavljuje čim se postavi to jednostavno pitanje : odakle dolazim ? Ljudi trebaju genealogije, priče koje im omogućuju da se smjeste u širokom svijetu, da imaju priliku ponovno se pronaći, negdje, a ne da lutaju, nigdje.
Vrijeme globalizacije stvorilo je toliko lutanja i zbrkanosti, toliko mnogih neodređenosti koje pozivaju na povratak, mogući povratak, uvijek otvoren i nikada stvarno ostvaren, zadovoljen, jer gubitak ostaje živ, nedostatak nikada nije stvarno ispunjen, i ostaje praznina koja se ne zatvara, ne zacjeljuje. Ostaje balzam nostalgije, legura povratka i boli, nostos i algos, dolaze iz grčkog jezika, što je tako dobro ispričala filozofkinja Barbara Cassin u jednoj od svojih najosobnijih knjiga - « Nostalgija[1] » - tako točno podnaslovljena s tim jednostavnim pitanjem: « Kada smo zapravo kod kuće ? »
To pitanje u osnovi prožima cijelu ovu izložbu koja se širi u raznim osjetljivim mjestima mediteranskog svijeta. Tako se snažne priče pričaju iz « izložbe dokumenata », sastavljene od značajnih arhiva, osobnih dokumenata, pripovijesti i svjedočanstava, kao i nekoliko značajnih djela umjetnika. To je cijelo putovanje koje se tako pojavljuje tijekom ovog puta, vrlo dobro osmišljenog i široko dokumentiranog, od mjesta do mjesta, kao toliko poveznica, gdje žive toliko mnoge disunije ili razočaranja. Istina je da je izložba imala koristi od cijelog istraživačkog rada, unaprijed, od prikupljanja istraživanja, koja nisu provedena na klasičan način, kao što to prečesto čine muzeji.
To su terenske ankete koje su dovele do pravih sudjelovanja i često do posudbi dokumenata, arhiva ili predmeta, daleko više nego do akvizicija. Muzej tako postaje mjesto sjećanja gdje resursi prolaze i vraćaju se onima koji ih posjeduju. Tajna mjesto, sastavljeno od « dijeljenja osjetljivog », koje zaista ima pravo biti i stvara zonu kontakta između gledatelja i onih koji se gledaju. Pet anketa-prikupljanja je tako provedeno kako bi se uspješno realizirala ova izložba koja, u svojoj metodi kao i u svom pristupu, predstavlja primjer. Tako je to izložba koja omogućuje pričanje priče drugih, iznutra, gdje se oni pojavljuju kao stvarno uključeni u svoju priču o « povratku ».
Muzej kao ova izložba igra ulogu posrednika sjećanja, između živog, govoreći i izlažući zajednički svijet, jer kako je dobro rekao Giono : « ovo more ne razdvaja, ono ujedinjuje ».
Postoji tako cijeli ljudski zamah koji nas nosi, koji nas pokreće kroz putanju izložbe, ponekad malo složenu ili previše gustu u prostoru koji je previše ograničen, koji bi zaslužio biti mnogo veći za takvu temu, koja je u samom srcu onoga što bi projekt Mucem, Muzej civilizacija Europe i Mediterana, trebao biti.
Ovo putovanje otvara se s dva simbolična djela, antičkim reljefom, rimskim iz 1og stoljeća, koji priča « prepoznavanje Odiseja od strane njegove dojilje Euryclee » i slikom na staklu iz Sirije iz 1950-ih, koja evocira susret « Baybarsa i Ma’aroufa », na susret dviju obala Mediterana, a ne više prema vertikalnom ili jednostranom pogledu koji govori samo s jedne strane. Putovanje nas vodi, između ostalog, na obiteljsko putovanje u Liban, s osjetljivim dodirima, produžava se prema Alžiru i Tunisu, posebno kroz svakodnevne predmete, tako karakteristične za odnose s « bledom », tom željenom i toliko strahovitoj zemlji, nastavlja se prema otoku Procida, uz obalu Napulja, gdje pratimo peregrinacije statue svetog Mihaela, sve do Mers el Kébir i La Ciotat, a zatim se « povratak » nastavlja do Rodos, gdje židovske dijaspore iz cijelog svijeta dolaze na hodočašće, u potrazi za svojim precima.
Pitanje povratka postavlja se s posebnom intenzitetom i oštrinom za Palestince, koji nemaju pravo ili mogućnost « vratiti se ». Dokumenti i crteži, od Benji Boyadjiana, iz izbjegličkog kampa Aïda, daju lice tim ranama i tim odsutnostima, dok djelo suvremenog umjetnika Taysira Batnijija, sastavljeno od ključeva od stakla, evocira svu krhkost ovog svijeta koji je postao nedostupan za one koji su otišli i koji danas nemaju nikakvu šansu da se « vrate ».
Ova izložba povezuje, na originalan način, dokumente, arhive, svakodnevne predmete i suvremena djela, često značajna, poput onog Sofiane Zouggara. Ona stvaraju sliku i oblikuju imaginarij svih tih odlazaka i povrataka. Ova djela nisu tu samo da ilustriraju praznu riječ ili suvišnu priču. Ona stvaraju svoj vlastiti teritorij i uspostavljaju ono što bismo mogli nazvati, dolazak.
Izložbu je osmislila povjesničarka i antropologinja, Giulia Fabbiano, i kustosica Mucema, Camille Faucourt, s vještom i promišljenom scenografijom Claudine Bertomeu, uzimajući u obzir mnoge prostorne ograničenja i budžet koji se čini skromnim, za tako značajnu temu posvećenu migracijama i mobilnostima u Mediteranu.
No, nije važno te granice, te ograničenja ili nedostatke, s ovom izložbom predstavljenom u Fort St Jean, ovo je izvrsna prilika da dođemo i… « vratimo se » u Mucem !
Valja napomenuti izvrsnu knjigu-katalog, objavljenu u izdanju Anamosa, 142 str., 28 eura.
[1] Barbara Cassin, Nostalgija, Izdavačka kuća Autrement, 2013, 152 str.
Fotografija naslovnice: Taysir Batniji, Bez naslova, 2007-2014 - Ključni prsten od stakla, razmjera 1/1. Galerija Sfeir-Semler © Taysir Batniji