U svijetu umjetnosti i umjetnika, svi poznaju Miquela Barcelòa ! No, to vjerojatno nije slučaj za sve one koji ne plivaju u ovom malom svijetu s jasno definiranim pravilima i uspostavljenim znakovima prepoznavanja, koji se smatraju samorazumljivima.
Figurica suvremene umjetnosti, Barcelò, kao i njegov prijatelj Mariscal, pojavljuje se 1980-ih u Barceloni i brzo se nameće na međunarodnoj sceni. Privlači pažnju poznatog njujorškog galerista, Lea Castellija, i mogao je slijediti put nove međunarodne zvijezde svijeta umjetnosti. No, donosi sasvim drugačiji izbor i odlučuje se preseliti u Afriku.
« U Gaou, odmah sam bio očaran. Sve je tako radikalno. I ljepota rijeke. Auto je bio pun boja, pigmenata, plavih, crvenih, crnih, bijelih, imao sam dvadeset i sedam godina, to je bilo čišćenje uma i svega. Zatim, kada sam stigao u zemlju Dogon, to je bila objava ». Tako Barcelò opisuje, u majstorskoj knjizi « De la vida mia[1] », svoje inicijacijsko susretanje s afričkim svijetom.
Dolazi s Mallorce i duboko je ukorijenjen u utrobi ove zemlje i ovog mora, u ovom središtu svijeta, Mediteranu, koji ne odvaja od afričkog svijeta, a posebno od zemlje Dogon. Tamo se zapravo našao, gdje se njegova kreativna esencija nije raspršila u uzaludne pokušaje, internacionalizirane, u lažnu i proizvedenu umjetnost, dobru za prodaju u velikim galerijama širom svijeta. Istražuje svoju vlastitu jedinstvenost, došavši s Mallorce, i istražuje cijeli morski svijet, s eksplozivnom radošću, dijeljenom efervescencijom.
Gotovo se osjeća okus erizipa ili dah murena u njegovim platnima, u njegovoj jubilantnoj masi, u njegovim odlučnim i suverenim potezima. Svijet mora dolazi do nas, u njegovim vrtloženjima, u svim njegovim odlascima i povratcima koji svjedoče o pravoj strasti za ronjenjem i intimnom poznavanju morskog i podmorskog svijeta.
Jedinstveni čovjek
Barcelò je jedinstven čovjek, radi što želi i nitko mu ne može nametnuti ništa ! Korača svojim putem i nije ga briga što bi trebalo biti učinjeno, ili ne. Nije važno kako gleda svijet kritike koji pokušava zatvoriti u kategorije koje nisu njegove i u koje se nikada ne da uhvatiti. Napreduje, odlučno. Uzimajući u obzir simbolična ili « službena » mjesta poput Kupole palače Ujedinjenih naroda u Ženevi, gdje ponovno izmišlja nebo ispunjeno slikarskim materijalom koje ostavlja bez daha, toliko je prepuno kreativne energije.
Vrlo često ima viška kod Barcelòa, on izlazi iz okvira, nadmašuje ili preokreće uspostavljeni red. No, također postoji ogroman respekt prema svetim mjestima, što potvrđuje njegova bljeskova intervencija u katedrali Palma de Mallorca. Ponovno stvara neku vrstu inspirirane špilje, čije su zidove naselili cijeli morski svijet, nalazimo se na otoku, gdje milost dolazi iz zemljotresa, a ne odustajanjem od mesa svijeta, od njegove osjetljive ljepote. Nebo i zemlja razgovaraju, odjekuju, čuju se njihovi sveti šapti.
Nema zaborava svijeta, bijega u nedostižne limbe, ili odbijanja stanovanja u našem vremenu, kakvo jest. Ostaje prisutnost, inspirirana, i cijela moć, transfigurirana, koja otvara svakome i svima put prema nebu, iz tla koje se čini da vibrira. « Ova freska je poput stvaranja svijeta, sa svim ribama i svim plodovima svijeta. Htio sam da motivi djela nastanu iz gline, religiozan gest, gotovo biblijski. », primjećuje u « De la vida mía », i dodaje : « Htio sam da sve bude novo, pa sam htio svaki dan učiniti nešto što nikada prije nisam učinio. »
U potrazi za novim iskustvima
Barcelò se uklapa u genealogiju, koja je prije svega njegova, s Mallorce. Tamo se susreće s drugim velikim umjetnikom s Mallorce, Joanom Miròom, kojeg prepoznaje, promatra, od kojeg se inspirira i zatim se odmiče. Picasso je u pejzažu njegove umjetnosti, ali zašto ga uvijek uspoređivati s tim čovjekom s tisuću života, tim ogrom koji je danas toliko kritiziran zbog svojih običaja, i s jednim diskursom, uobičajenim, koji bi htio ukinuti genij umjetnika?
Barcelò je onakav kakav jest, ne treba mu slavna predaka da bi potpuno postojao i nametnuo se onim što jest, kroz ono što stvara.
Traži nova iskustva, prelazak svih granica stvaranja, kao tijekom svoje izvedbe na festivalu u Avignonu 2006. godine, s plesačem i koreografom Josephom Nadjom, gdje stvara Paso Doble.
Zid od gline koji gradi i razbija, uhvaćen u materiji koju oblikuje cijelim svojim tijelom. Oduševljenje ! Ili kako biti potresen, do svojih dubina, izumom novih oblika i uzdizanjem onoga što dolazi iz najdubljeg, iz arhaičnog. Iz svijeta špilja, koje toliko divi, gdje « nešto što se polako pojavljuje iz tame, slika koja se pojavljuje, to je slika samog života. Vidite da u umjetnosti nema napretka, umjetnost je uvijek umjetnost, umjetnost je tu jer nam je potrebna, ne možemo bez nje postojati, bez obzira na vrijeme. »
Ova umjetnost Barcelòa dolazi iz Mediterana, iz njegove kreativne efervescencije, iz njegovog odbijanja da pristane na jedina nasljeđa prošlosti, a da pritom nikada ne odustaje od njih. To je umjetnost koja prelazi sve granice i traži svoj dio univerzalnosti. Pronalaženje puta za « Universaliser[2] », kao što nas poziva filozof Souleymane Bachir Diagne, iz Afrike, od koje se Barcelò nikada nije odvojio. Ona je tu koja opterećuje njegov pogled i uspostavlja veze, žive, između svih naših obala.
Jedna posljednja vijest, nakon Palme de Mallorce, Barcelò se ponovno povezuje s vremenom katedrala. Naime, odabran je kao jedan od suvremenih umjetnika pozvanih da stvore djelo za Notre Dame de Paris. Tapisserija čije će oblike on dizajnirati i koja će biti izrađena u Manufacturi des Gobelins.
Barcelò, opet i opet !
[1] Miquel Barceló, De la vida mía, Mercure de France, 2023, 260p, 35 eura
[2] Souleymane Bachir Diagne, Universaliser. L’humanité par les moyens de l’humanité, Albin Michel, 2024, 178p, 19,90 eura
Za daljnje čitanje, nekoliko knjiga :
Dore Ashton, Miquel Barceló, en chemin, Actes Sud, 2013, 35 eura
Miquel Barceló, Sol Y Sombra, Actes Sud, BNF i Musée Picasso, 2016, 29 eura
Portret Miquela Barcelòa kao parijetalnog umjetnika, Gallimard/Collection Lambert Avignon, 37 eura
Miquel Barceló, Mapamundi, Fondation Maeght, 2002
Fotografija naslovnice: 1994_L’Alatxa_30x23,5cm_©Miquel Barceló_Photo_André-Morin_Collection de l'artiste