Su suočavanjem s globalnom klimatskom krizom, padom bioraznolikosti, antropogenom zagađenju i sve destruktivnijim industrijskim projektima, priznavanje prava prirodi predstavlja jedan od potrebnih mehanizama za angažiranje država i zajednica aktera, privatnih i javnih, prema ekološkoj tranziciji. Tijekom posljednjih pedesetak godina lokalne, nacionalne ili međunarodne inicijative postupno su napredovale u ovom pravu.
Razgovor Bernarda Mosséa, znanstvenog voditelja udruge NEEDE Mediteran, s Victorom Davidom, pravnikom, istraživačem na Institutu za istraživanje i razvoj (IRD) i članom Mediteranskog instituta za bioraznolikost i ekologiju (IMBE).
#5 Mediteran: zajedničko dobro ili pravna osoba?
Bernard Mossé: Želio bih završiti s općenitijim razmatranjima. Koje su implikacije pojma pravne prirodne entitete na viziju koju imamo o prirodi.
Razumijemo da je za autohtone narode to povezano s božanskim shvaćanjem prirode. Za europske zemlje, to bi, ako vas dobro razumijem, omogućilo isključivanje elemenata prirode iz prava vlasništva. No, nije li pojam zajedničkog dobra već dovoljno?
Victor David: U pojmu zajedničkog dobra postoji poteškoća. Možemo reći da sam ostao na pomalo negativnoj viziji zajedničkog dobra, u smislu "tragedije zajedničkog dobra", prekomjerne eksploatacije zajedničkih resursa. Nije dovoljno reći da je priroda zajedničko dobro čovječanstva da bi bila zaštićena.
Primjer koji sam imao pred očima, ako se može reći, je Veliki koraljni greben, na zapadu Novog Kaledonije, u Australiji. Dio je Svjetske baštine UNESCO-a već četrdesetak godina. U opasnosti je kako zbog klimatskih promjena, naravno, tako i zbog industrijskih, rudarskih i poljoprivrednih aktivnosti koje prekomjerno razvija država Queensland.
Sva zagađenja završavaju u moru poput dijela ugljena koji se utovara u glavnim lukama; ili poput gnojiva iz plantaža banana koja završavaju u moru… I sve to na kraju ubija Veliki koraljni greben, koji je ponos Australije, cijenjen diljem svijeta. No, tko ga zapravo brani? Nitko zapravo, osim UNESCO-a koji prijeti da će povući svoj status svjetske baštine…
BM: Dakle, treba zamisliti druga rješenja?
VD: Da, stvoriti sui generis status pravne prirodne entitete i, u našem slučaju, omogućiti mu da koristi Mediteran. Ne radi se o ponovnom izmišljanju tople vode niti o nepotrebnom kompliciranju zaštite Mediterana stvaranjem, na primjer, novih tijela u tu svrhu. Danas postoje tijela koja nemaju a priori tu svrhu, ali bi je mogla preuzeti. Na primjer, postojala bi legitimnost za UPM (Uniju za Mediteran) da bude glasnogovornik Mediterana priznatog kao pravna prirodna entitet. Ima sposobnost i legitimnost razgovarati jednako s Ciprom ili Libanom kao i s Turskom ili, naravno, s Francuskom.
Stoga mislim da nije potrebno stvarati rješenje ex nihilo. Treba krenuti od postojećeg kako bi se razvilo i omogućilo državama da preuzmu ovaj novi pristup Mediteranu.
BM: Nije li teško preći s nacionalnih kolektivnih dobara na međunarodno zajedničko dobro?
VD: Jasno je da se suočavamo s suverenitetom država. Danas, svaka država može raditi što želi na svom morskom prostoru. Dakle, recite im da doista moraju poštovati Mediteran jer ima prava: sigurno će države razmisliti dvaput! No, možda će na drugom razmišljanju neki početi reći: OK, smatram Mediteran pravnom entitetom i to je bolje za sve…!
BM: I tako dodijeliti prava samoj Mediteranu?
VD: O ovom pitanju, skrećem pažnju na to da ne postoji konkurencija između prava prirode i prava okoliša.
Prava prirode su poput ljudskih prava: kao što ljudi imaju pravo na rad, pravo na zdravlje, pravo na obrazovanje, pravo na život, pravo na dostojanstvo, itd….
Pravo okoliša je cjelina, skup javnih politika, pravnih pravila za javne i privatne aktere, itd.
Prava prirode nemaju nikakvu namjeru zamijeniti pravo okoliša. Prava koja se priznaju Mediteranu jednostavno će ojačati zaštitu koju morski tekstovi već priznaju,
BM: U tom smislu, vraćam se na rečenicu koju ste izrekli o Novoj Kaledoniji: Čovjek i priroda su jedno.
Postoji li kontradikcija između ove tvrdnje i stvaranja pravnih prirodnih entiteta ili čak s pravom okoliša? Naravno, čovjek je dio prirode i može se reći u tom smislu da je jedno s njom. No, nije li zbog prirodnih neravnoteža i poremećaja Zemlje koje izaziva, dužan preuzeti istaknutu odgovornost prema njoj, čak i u stvaranju specifičnog prava?
VD: Mislim da je ova kontradikcija prevladiva. Kada pogledamo samu čovječanstvo, primijetimo da svi ljudi nisu uvijek bili jednaki jedni drugima. Mislim na žene, na robove. Čak i danas, što imam zajedničko, ja, s Elonom Muskom: on ima moć nad planetom koju ja nemam. No, on ima jednaku odgovornost kao i ja prema Zemlji, kao što kažete. To što čovjek ima rastuću odgovornost nije nespojivo s tim da Zemlja ima prava kako bi se bolje obranila. Zato sam na kraju želio izaći iz rasprave o pravima prirode, možda čak i izaći iz filozofskih rasprava, kako bih se stvarno smjestio u pravnu arenu.
BM: Ponovno sam, nakon mnogih drugih, usporedio genocid i ekocid u jednom članku na mreži. Čini li vam se da to ide u dobrom smjeru?
VD: Već smo zajedno spomenuli pitanje ekocida. Za mene, ne možemo "ubiti" entitet koji ne postoji pravno. U tom smislu, nacionalne i međunarodne nevladine organizacije koje se bore za ekocid, stavljaju plug ispred volova. Prvo trebamo priznati da su priroda i neki njezini elementi bića, pravne entitete, i tada ćemo moći reći da njihovo ugrožavanje, uključujući nepopravljivo, može predstavljati ekocid. Želim ovdje naglasiti da, po mom mišljenju, ne postoji potreba davati pojmu ekocid emocionalnu i povijesnu težinu koja prati pojam genocida. Ekocid bi trebao biti jednostavno naziv za neka teška kršenja koja se smatraju zločinima protiv elemenata prirode. Baš kao što govorimo o fratricidu ili ubistvu. Dakle, glavna ideja za mene je prethodno priznanje novog statusa za određene elemente prirode prije nego što govorimo o ekocidu. Možemo vrlo dobro zamisliti u pravnom procesu da, doista, postoje ljudi koji su imenovani da govore u ime i u interesu entiteta, a ne kao država.
BM: Zašto država ne bi mogla predstavljati pravnu entitet prirode?
VD: Problem države je što je ona i sudac i stranka. Ona istovremeno kaže da treba razvijati ekonomiju, stvarati radna mjesta, itd. A s druge strane, trebala bi spriječiti sječu drveća. Dok, da bi se postavila kontradikcija, potrebna je osoba koja može reći: "ja sam šuma, evo mojih interesa!" To omogućuje ravnotežu u postupku.
Danas, s jedne strane, priroda ostaje objekt. S druge strane, prava prirode više nisu ništa drugo nego sofisticirane filozofske koncepcije o životu, našoj viziji svijeta, itd. Moraju imati stvarnu pravnu težinu.
Razmatrati Mediteran, njegove vrste i staništa, kao pravnu entitet u postupku gdje bi bili u mogućnosti obraniti se, na konkretnoj, praktičnoj razini, imalo bi važne posljedice za bolju zaštitu prirode. I na kraju, u interesu svih.