Bogate bioraznolikošću, mediteranske šume Libana su u opasnosti. Inovativno rješenje, asistirana migracija vrsta, moglo bi im pružiti budućnost. Ovaj znanstveni postupak, još uvijek u razvoju u regiji, kombinira očuvanje i prilagodbu kako bi sačuvao ove prirodne blago dok se suočava s ekološkim izazovima XXIᵉ stoljeća.
Liban, kao i ostatak mediteranske regije, suočava se s neviđenom ekološkom krizom. Klimatske promjene, pojačane antropogenim pritiscima poput krčenja šuma i urbanizacije, gurnule su šumske ekosustave do njihovih granica. Obećavajuće rješenje, temeljeno na nedavnim znanstvenim dostignućima, moglo bi preokrenuti trend: asistirana migracija šumskih vrsta. Ovaj postupak, još uvijek u fazi istraživanja u regiji, ima za cilj zaštitu ekosustava dok anticipira učinke globalnog zagrijavanja.
Mediteranske šume: blago u opasnosti
Mediteranske šume Libana obiluju bogatom bioraznolikošću, s 8,7% endemskih vrsta poput Kotschyjevog hrasta (Quercus kotschyana), libanskog ciklamena (Cyclamen libanoticum)... Ove šume igraju ključnu ulogu u stabilizaciji tla, regulaciji hidroloskog ciklusa, zadržavanju ugljika i održavanju mikroklime regija.
Međutim, globalno zagrijavanje već utječe na ove ekosustave. Produženi valovi vrućine, neujednačene padaline i dulji sušni periodi dovode do sve većeg stresa na vodu, smanjujući sposobnost drveća da se razmnožava i raste. Istraživanje objavljeno od strane Global Forest Watch pokazuje da Liban u 2023. godini ima 480 hektara prirodnih šuma manje nego 2010. godine.
Šumske vrste teško prate brzinu klimatskih promjena. Ako se ne poduzmu mjere, to bi moglo dovesti do lokalnog izumiranja vrsta koje se ne mogu brzo prilagoditi.
Obećavajuće rješenje
Stoga je zanimljiva asistirana migracija. Ova tehnika ekološkog upravljanja sastoji se od namjernog premještanja biljnih vrsta u regije gdje će budući klimatski uvjeti biti povoljniji za njihovu preživljavanje. Ona nudi višestruke prednosti, koje daleko nadmašuju očuvanje vrsta. Jačanjem šumskog pokrova, ona doprinosi smanjenju prirodnih rizika poput erozije i poplava, dok igra ključnu ulogu u zadržavanju ugljika i borbi protiv klimatskih promjena. Osim toga, uključivanjem lokalnih zajednica, ovi projekti potiču ekonomski razvoj i jačaju osjećaj pripadnosti okolišu.
Za razliku od prirodne regeneracije, koja se oslanja na spontano premještanje vrsta putem sjemena i peludi, asistirana migracija oslanja se na ljudsku intervenciju. To omogućuje zaobilaženje geografskih ili vremenskih prepreka, poput planinskih reljefa ili sporosti prirodnih procesa.
Pošumljavanje sušnih padina Mont-Libana
ONG Jouzour Loubnan pokrenula je nekoliko projekata za pošumljavanje sušnih regija Mont-Libana. Oslanjajući se na studije laboratorija za očuvanje i klijanje sjemena na Fakultetu znanosti Sveučilišta Sveti Josip u Beirutu, stručnjaci su uspjeli predvidjeti gdje će se za nekoliko godina razvijati određene drvenaste vrste. Zahvaljujući računalnim modelima i znanstvenim podacima, cedar, borovica, jelka i bor naseljavaju suhe padine Mont Libana. Sadnice se tretiraju s mikoriznim gljivama (gljive koje se povezuju s korijenjem biljaka kako bi poboljšale apsorpciju hranjivih tvari) kako bi se poboljšala njihova stopa preživljavanja. Ova tehnika povećava preživljavanje za 35% u usporedbi s tradicionalnim metodama.
Nekoliko izoliranih inicijativa eksperimentira s ovom tehnikom u drugim regijama Libana poput Akkara (Sjeverni Liban) ili Bekaa.
Znanstveni i logistički izazovi
Asistirana migracija suočava se s nekoliko prepreka. Financijska ograničenja predstavljaju veliki izazov, jer su potrebna značajna ulaganja za njihovu provedbu i dugoročno praćenje.
Ova metoda, ako je podržana čvrstim istraživanjima i održivim politikama, mogla bi poslužiti kao model za druge mediteranske regije koje se suočavaju s istim izazovima.
Libanske šume nisu samo nasljeđe prošlosti, već živi laboratorij za rješenja sutrašnjice. Redizajnirajući svoju budućnost, zemlja također stvara održiviji put za suživot između čovjeka i prirode.
Fotografija naslovnice: Šuma mladih cedrova u regiji Ehmej (Mont Liban)© Edward Sfeir