Sredozemlje je vrlo naseljeno područje, a istovremeno je jedna od najpoželjnijih svjetskih destinacija za turizam. Međutim, to je također područje gdje su rizici od prirodnih katastrofa prisutni: potresi, vulkanski erupcije, poplave ili čak vrućine...
Ljetni vodič, ova tema je predmet dijaloga između Bernarda Mosséa, znanstvenog direktora NEEDE Mediterana, i Ante Ivčevića, stručnjaka za upravljanje prirodnim rizicima. Intervju koji slijedi u narednim tjednima.
#5 – Svijest o opasnostima ovisi o povjerenju u znanstveni i politički govor
Bernard: Vraćam se na kočnice promjene ponašanja. Mnoge od njih su identificirane posebno putem kognitivnih znanosti, a istraživači su istaknuli ono što su nazvali "trokut neaktivnosti" - ideja da pojedinac mijenja samo ako se i drugi promijene. Na primjer, tvrtke kažu da se prilagođavaju samo ako politike pokrenu pokret i ako potrošači promijene svoje potrošačke navike; građani se ne miču ako ih politike ne potaknu i politike kažu da ovise o tvrtkama itd... Postoji neka vrsta začaranog kruga koji uzrokuje inerciju. Jeste li radili na rješenjima za ovu prepreku?
Ante: Osobno, ne bih bio zaista sretan ako bi političari u izbornim debatama stvarno uzeli u obzir ova pitanja kako bi se populacija mogla uhvatiti u koštac s njima. Među pitanjima koja smo postavili našim budućim premijerima ili predsjednicima, imamo dva pitanja koja se bave prilagodbom na klimatske promjene i energetsku tranziciju. To je zaista važno. To obuhvaća cijeli govor i volio bih da rasprave ostanu izvan desnice/lijevice podjele, jer se radi o suočavanju s vrlo stvarnom stvarnošću koja nadilazi te podjele. Moramo potražiti, s različitim političkim opcijama, najbolje rješenje i prestati raspravljati postoji li ili ne. Jer to je tu...
Koje je najbolje rješenje? Ne znam, to ovisi o tvrtkama, kontekstima, njihovim sposobnostima, ali moramo zajedno raditi na konkretnim rješenjima, a ne na dubokim, filozofskim uzrocima. Moramo biti puno više usredotočeni na rješenja i vjerojatno na razini malih zajednica koje mogu puno pridonijeti i omogućiti lokalnu borbu protiv inercije okupljanjem lokalnih donositelja odluka, građana i tvrtki koje također sudjeluju u traženju rješenja za tranziciju, prilagodbu. Na tim lokalnim ili regionalnim razinama nastojimo doprinijeti kao istraživači.
Bernard: Čini mi se da ste također spomenuli u svojim radovima pitanje odgovornosti samih znanstvenika. Jasno je, na primjer, da informacije koje je IPCC mogao difuzirati ne prodiru koliko je željeno. Možda je problem u kompetencijama znanstvene medijacije koje promoviramo u našem udruženju i s UNESCO katedrom koju nosimo s Sveučilištem Aix-Marseille. Sigurno je da je predlaganje rješenja, kao što kažete, nužno, ali nije dovoljno. Možda postoji pitanje zajedničkog pisanja, dijeljenja priče o stvarnostima i rješenjima.
Ante: Znanstvena odgovornost posebno je važna u društvima poput našeg gdje je znanost u velikoj mjeri javno dobro. Istraživači su, općenito, službenici plaćeni porezima, dakle od strane populacije, i moramo imati taj osjećaj dužnosti prema društvu. Potpuno se slažem: imamo tu odgovornost. Ali s druge strane, postoje različiti profili znanstvenika: neki se bave čistim istraživanjem, drugi su kompetentniji u obrazovanju i osvještavanju mladih, neki u kolektivnom istraživanju... Prvo moramo shvatiti da postoje različiti načini doprinosa. Osobno, mislim da sam vrlo kompetentan u vođenju rasprava, okruglih stolova. Kada sam počeo raditi, nakon što sam završio doktorat, za Program prioriteta zaštite okoliša (PAP/RAC) u Splitu, nisam znao što znači "vođenje rasprave na okruglom stolu". Pomislio sam: jedna osoba postavlja pitanje, a ljudi odgovaraju. To je puno više od toga i povezano je s onim što ste rekli o znanstvenoj medijaciji i "dijeljenju priče". Postupno otkrivam da mi to odgovara, da bih se rado malo više angažirao u tom smjeru.
Potpuno se slažem, postoje različiti načini na koje istraživači mogu doprinijeti i bilo bi zaista tužno ako bismo ostali samo u našem pristupu: analiza, proizvodnja... Jer znanstvena proizvodnja je vrlo važna i korisna, to je temelj, ali nije dovoljno. To je kao dobar komad mesa koji je savršeno pripremljen, ali nitko s njim ništa ne radi i propada...
Bernard: Možda postoji i nedostatak razumijevanja znanstvenog pristupa, njegove veze s istinom, u publici. Spomenuli ste razdoblje Covida, na primjer. No, mogli bismo navesti mnoge druge primjere u kojima su populacije izgubile povjerenje u znanost jer ne razumiju što je znanstveni pristup, njegovu vremensku dimenziju, kontinuirano traženje evoluirajuće istine koja se gradi tijekom vremena. Možete li možda reći nešto o poznavanju prirodnih katastrofa i njihovoj evoluciji?
Ante: Uvijek postoje nova saznanja. Nadam se da smo sposobni shvatiti da nismo savršeni i da moramo učiti od drugih. Često istraživači sebe predstavljaju kao znalce, "znam sve o svojoj disciplini i nemam što naučiti... Tu sam da otkrijem svoje znanje." I to je zaista krivo. Što se tiče velikih društvenih pitanja, poput prilagodbe koja nije mala stvar, mislim da to nije samo tehničko pitanje koje treba riješiti, s savršenim bedemom koji bi zaustavio sve rizike: to je promjena koja zaista utječe na cijelo društvo. Znanstvenici možda predstavljaju 1, 2 ili 5 % tog društva, ali ne predstavljaju 50 %. Dakle, mi smo samo dio prilično složenog sustava. Treba, kao što si lijepo rekao, pronaći rješenja na akademskoj razini i zatim ih podnijeti građanima da zajedno odaberu i odluče. Rješenje koje nije prihvaćeno od većine ima malo šanse za uspjeh.
Ali znanstvenici moraju biti jasni kako bi informirali populaciju: ne samo pružiti brojke već i objasniti kako smo došli do njih, kakva je vjerojatnost, koje su varijacije i margin of error. I reći da, možda, za pet godina, znanje će se razviti i bit će novih prijedloga...
Dakle, ne mislim da znanstvenici imaju svu moć ili svu odgovornost. Tijekom COVID-a, nitko nije razmišljao o klimatskim promjenama. A sada imamo inflaciju, ratove... To je problem.
Moramo razumjeti i pomoći drugima da shvate da smo samo dio kompleksnog sustava te da moramo surađivati kako bismo pronašli rješenja.
Ante Ivcevic, stručnjak za upravljanje rizicima u obalnim područjima poslijedoktorand geografije na Sveučilištu Aix-Marseille. Povezan je s Centrom PAP/RAC u Splitu, Hrvatska, u okviru Programa Ujedinjenih naroda za okoliš. Trenutno radi na projektu Proteus u laboratoriju MESOPHOLIS na Sveučilištu Aix-Marseille, na upravljanju rizicima na Mediteranu, pod vodstvom Sylvie Mazzella, voditeljice istraživanja u sociologiji.
Bernard Mossé je povjesničar, odgovoran za istraživanje, obrazovanje i obuku udruge NEEDE Méditerranée. Član Znanstvenog vijeća Zaklade Camp des Milles - Sjećanje i obrazovanje, za koju je bio znanstveni direktor i koordinator UNESCO katedre "Obrazovanje za građanstvo, znanosti o čovjeku i konvergencija sjećanja" (Sveučilište Aix-Marseille / Camp des Milles).
Iz ove razgovora, AI je generirala niz ilustracija. Stefan Muntaner ju je hranio uredničkim podacima i vodio estetsku dimenziju. Svaka ilustracija postaje jedinstvena umjetnička djela kroz NFT.
Za daljnje korake